I, q. 60, a. 2
Postoji li u njima izbirna ljubav
Prigovor 1. Čini se da u anđelima nema izbirne ljubavi. Čini se naime da je izbirna ljubav racionalna ljubav, jer izbor slijedi vijećanje, koje stoji u istraživanju, kako se veli u III. Ethic. No racionalna se ljubav dijeli nasuprot intelektualnoj (koja je vlastita anđelima); kako se veli u 4. poglavlju De divinis nominibus. Dakle, u anđelima nema izbirne ljubavi.
Prigovor 2. Nadalje, u anđelima nema osim naravne spoznaje, pored ulivene spoznaje, jer ne prelaze diskurzivno s načela da bi stekli zaključke. I tako se prema svemu što naravno mogu spoznati odnose onako kako se naš razum odnosi prema prvim načelima koja naravno može spoznati. No ljubav slijedi spoznaju, kako je rečeno. Dakle, u anđelima, pored besplatne ljubavi, nema osim naravne ljubavi. Nema dakle izbirne.
Naprotiv, naravnim stvarima niti zaslužujemo niti se obezvrjeđujemo. No anđeli svojom ljubavlju u nečemu zaslužuju, ili se obezvrjeđuju. Dakle, u njima postoji neka izbirna ljubav.
Odgovaram: u anđelima postoji neka naravna ljubav i neka izbirna. I naravna je ljubav u njima načelo izbirne, jer uvijek ono što pripada ranijemu ima ulogu načela; stoga, budući da je narav ono prvo što je u svakome, nužno je da ono što pripada naravi bude načelo u bilo čemu. I to je očito u čovjeku kako u pogledu razuma, tako i u pogledu volje. Razum naime spoznaje načela naravno, i iz ove se spoznaje uzrokuje u čovjeku znanje zaključaka, koji se ne spoznaju naravno od čovjeka, nego po pronalaženju ili pouci. Slično se u volji svrha odnosi na onaj način kako se načelo odnosi u razumu, kako se veli u II. Physic. Stoga volja naravno teži prema svojoj posljednjoj svrsi, jer svaki čovjek naravno hoće blaženstvo. I iz ove se naravne volje uzrokuju sva druga htijenja, jer što god čovjek hoće, hoće radi svrhe. Ljubav dakle dobra koje čovjek naravno hoće kao svrhu, naravna je ljubav; a ljubav od ove izvedena, koja je ljubav dobra što se ljubi radi svrhe, izbirna je ljubav. To se ipak različito odnosi od strane razuma i volje. Jer, kako je gore rečeno, spoznaja razuma biva prema tome što su spoznate stvari u onome koji spoznaje. Od nesavršenosti je pak intelektualne naravi u čovjeku to što njegov razum odmah naravno nema sve razumsko, nego samo neka, od kojih se na neki način pokreće prema drugima. No čin je težne moći, obrnuto, prema poretku onoga koji teži prema stvarima. Od kojih su neke po sebi dobra, i stoga po sebi poželjne; neke pak imaju ulogu dobrote iz usmjerenosti prema drugome, i poželjne su radi drugoga. Stoga nije od nesavršenosti onoga koji teži to što za nečim teži naravno kao za svrhom, a za nečim po izboru, ukoliko se usmjeruje na svrhu. Budući dakle da je intelektualna narav u anđelima savršena, u njima se nalazi samo naravna spoznaja, a ne diskurzivna; ali se u njima nalazi i naravna i izbirna ljubav. Ovo je pak rečeno izuzevši ono što je nadnaravno, jer tomu narav nije dostatno načelo. O tome će se pak govoriti niže.
Odgovor na 1. prigovor: nije svaka izbirna ljubav racionalna ljubav, prema tome kako se racionalna ljubav dijeli nasuprot intelektualnoj. Tako se naime naziva racionalna ljubav koja slijedi diskurzivnu spoznaju; no ne slijedi svaki izbor diskurs razuma, kako je gore rečeno kad se raspravljalo o slobodnoj volji, nego samo čovjekov izbor. Stoga razlog ne slijedi.
Odgovor na 2. prigovor: na drugi prigovor jasan je odgovor iz rečenoga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.