I, q. 54, a. 4
Postoji li u anđelima djelatni i mogući razum
Prigovor 1. Čini se da u anđelu postoji djelatni i mogući razum. Kaže naime Filozof, u III. De anima, da „kao što je u svakoj naravi nešto čime sve biva, i nešto čime se sve čini, tako je također u duši“. Ali anđeo je određena narav. Dakle, u njemu postoji djelatni i mogući razum.
Prigovor 2. Nadalje, primati je vlastitost mogućega razuma, a rasvjetljivati pak vlastitost djelatnoga razuma, kako je bjelodano u III. De anima. Ali anđeo prima rasvjetljenje od višega, i rasvjetljuje nižega. Dakle, u njemu postoji djelatni i mogući razum.
Naprotiv, u nama djelatni i mogući razum postoji po usporedbi s predodžbama; koje se doista uspoređuju s mogućim razumom kao boje s vidom, a s djelatnim pak razumom kao boje sa svjetlošću, kako je bjelodano iz III. De anima. No toga nema u anđelu. Dakle, u anđelu ne postoji djelatni i mogući razum.
Odgovaram: nužnost postavljanja mogućega razuma u nama bila je zbog toga što se mi nalazimo katkada spoznavajući u mogućnosti a ne u činu, stoga mora postojati određena snaga koja je u mogućnosti za shvatljivosti prije samoga spoznavanja, ali se privodi u njihov čin kada postaje znalac, i dalje kada biva motritelj. I ta se snaga naziva mogući razum. Nužnost pak postavljanja djelatnoga razuma bila je zato što naravi materijalnih stvarî, koje mi spoznajemo, ne subsistiraju izvan duše nematerijalne i shvatljive u činu, nego su izvan duše postojeće samo shvatljive u mogućnosti, i zato je trebalo postojati nekoj snazi koja bi te naravi učinila shvatljivima u činu. I ta se snaga naziva djelatni razum u nama. Obje pak nužnosti nedostaju u anđelima. Jer niti su oni katkada spoznavajući samo u mogućnosti s obzirom na ono što naravno spoznaju, niti su njihove shvatljivosti shvatljive u mogućnosti, nego u činu; spoznaju naime ponajprije i poglavito nematerijalne stvari, kako će dolje biti bjelodano. I zato u njima ne može postojati djelatni i mogući razum, osim jednakozvučno.
Odgovor na 1. prigovor: Filozof shvaća da to dvoje postoji u svakoj naravi u kojoj se događa rađati se ili nastajati, kako same riječi pokazuju. U anđelu se pak ne rađa znanje, nego je naravno prisutno. Stoga u njima ne treba postavljati djelatni i mogući.
Odgovor na 2. prigovor: djelatnomu razumu pripada rasvjetljivati ne doduše drugoga koji spoznaje, nego shvatljivosti u mogućnosti, ukoliko ih po apstrakciji čini shvatljivima u činu. K mogućemu pak razumu pripada biti u mogućnosti s obzirom na naravne spoznatljivosti, i katkada postati u činu. Stoga to što anđeo rasvjetljuje anđela ne pripada pojmu djelatnoga razuma. Niti pojmu mogućega razuma pripada to što biva rasvijetljen o nadnaravnim otajstvima, za spoznavanje kojih je katkada u mogućnosti. Ako pak tko hoće to nazivati djelatnim i mogućim razumom, reći će jednakozvučno, niti se valja brinuti o imenima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.