I, q. 50, a. 3
Istražuje se o njihovu mnoštvu
Prigovor 1. Čini se da anđeli nisu u nekom velikom broju. Broj je naime vrsta količine, i slijedi diobu neprekinutoga. To pak ne može biti u anđelima budući da su netjelesni, kako je gore pokazano. Dakle, anđeli ne mogu biti u nekom velikom broju.
Prigovor 2. Nadalje, koliko je nešto bliže jednome, toliko je manje umnoženo, kako se očituje u brojevima. No anđeoska je narav među drugim stvorenim naravima bliža Bogu. Budući dakle da je Bog u najvišem stupnju jedan, čini se da se u anđeoskoj naravi nalazi najmanje od mnoštva.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da je vlastiti učinak odijeljenih supstancija gibanje nebeskih tijela. No gibanja nebeskih tijela jesu prema nekome određenom malom broju, koji mi možemo obuhvatiti. Dakle, anđeli nisu u većem mnoštvu nego gibanja nebeskih tijela.
Prigovor 4. Nadalje, Dionizije veli, u 4. poglavlju De divinis nominibus, da „zbog zraka božanske dobrote opstoje sve shvatljive i razumne supstancije“. No zraka se ne umnaža osim prema različitosti primalaca. Ne može se pak reći da je tvar primateljica shvatljive zrake, budući da su razumne supstancije nematerijalne, kako je gore pokazano. Dakle, čini se da umnažanje razumnih supstancija ne može biti osim prema zahtjevu prvih tijela, naime nebeskih, tako da na njima na neki način svršava izlaženje spomenutih zraka. I tako isto što i prije.
Naprotiv, veli se u Dn 7: „Tisuće tisuća služahu mu, i deset tisuća puta stotinu tisuća stajahu pred njim“.
Odgovaram: o broju odijeljenih supstancija različiti su različitim putovima pošli. Platon je naime postavio da su odijeljene supstancije vrste osjetilnih stvari, kao kad bismo postavili da je sama ljudska narav odijeljena. I prema tome trebalo je reći da su odijeljene supstancije prema broju osjetilnih vrsta. Ali ovaj stav pobija Aristotel, iz toga što je tvar od pojma vrste ovih osjetilnih stvari. Stoga odijeljene supstancije ne mogu biti uzorni likovi ovih osjetilnih stvari, nego imaju neke naravi uzvišenije od naravi osjetilnih stvari. Postavio je ipak Aristotel da one savršenije naravi imaju usmjerenost prema ovim osjetilnim stvarima, prema pojmu pokretača i svrhe. I stoga je prema broju prvih gibanja nastojao pronaći broj odijeljenih supstancija. Ali budući da se čini kako se to protivi naucima Svetoga pisma, rabin Mojsije, Židov, hoteći oboje uskladiti, postavio je da se anđeli, ukoliko se nazivaju nematerijalnim supstancijama, umnažaju prema broju gibanja ili nebeskih tijela, prema Aristotelu. No postavio je da se anđelima u Pismu nazivaju i ljudi koji navješćuju božanske stvari; i opet moći naravnih stvari, koje očituju Božju svemoć. Ali to je tuđe običaju Pisma, da se moći nerazumnih stvari nazivaju anđelima. Stoga valja reći da su i anđeli, ukoliko su nematerijalne supstancije, u nekome nadasve velikom mnoštvu, nadilazeći svako materijalno mnoštvo. I to je ono što veli Dionizije, u 14. poglavlju De caelesti hierarchia: „Mnoge su blažene vojske nadzemaljskih umova, koje nadilaze slabu i tijesnu sumjernost naših materijalnih brojeva“. A razlog je tomu taj što, budući da je savršenstvo svemira ono što Bog ponajprije namjerava u stvaranju stvari, koliko su neke stvari savršenije, toliko su u većem suvišku stvorene od Boga. Kao što se pak u tijelima promatra suvišak prema veličini, tako se u netjelesnim stvarima može promatrati suvišak prema mnoštvu. Vidimo pak da neraspadljiva tijela, koja su savršenija među tijelima, nadilaze gotovo neusporedivo prema veličini raspadljiva tijela, jer čitava sfera djelatnih i trpnih tijela jest nešto neznatno s obzirom na nebeska tijela. Stoga je razumno da nematerijalne supstancije nadilaze prema mnoštvu materijalne supstancije, gotovo neusporedivo.
Odgovor na 1. prigovor: u anđelima nije broj koji je razdijeljena količina, uzrokovan iz diobe neprekinutoga, nego uzrokovan iz razlikovanja oblikâ, ukoliko mnoštvo pripada transcendentalijama, kako je gore rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: iz toga što je anđeoska narav bliska Bogu, treba imati najmanje od mnoštva u svojemu sastavu, no ne tako da se u malome broju očuva.
Odgovor na 3. prigovor: onaj je razlog Aristotelov u XII. Metaphys. I po nužnosti bi zaključivao kad bi odijeljene supstancije bile radi tjelesnih supstancija; tako bi naime uzalud bile nematerijalne supstancije kad se iz njih ne bi neko gibanje u tjelesnim stvarima očitovalo. No to nije istinito, da bi nematerijalne supstancije bile radi tjelesnih, jer je svrha plemenitija od onoga što vodi k svrsi. Stoga i Aristotel veli na istome mjestu da taj razlog nije nužan, nego vjerojatan. Prisiljen je pak bio tim se razlogom poslužiti jer do spoznaje shvatljivih stvari ne možemo doći osim po osjetilnima.
Odgovor na 4. prigovor: onaj razlog polazi prema mišljenju onih koji su postavljali da je uzrok razlikovanja stvari tvar. To je pak pobijeno. Stoga se umnažanje anđelâ ne treba uzeti ni prema tvari, ni prema tijelima, nego prema božanskoj mudrosti, koja zamišlja različite redove nematerijalnih supstancija.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.