Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 50, a. 2

Pretpostavivši da je anđeo takav, istražuje se je li anđeo sastavljen od tvari i oblika

Prigovor 1. Čini se da je anđeo sastavljen od tvari i oblika. Sve naime što se sadrži pod nekim rodom sastavljeno je od roda i razlike, koja, prispijevajući rodu, uspostavlja vrstu. Ali rod se preuzima iz tvari, a razlika pak iz oblika, kako je bjelodano u VIII. Metaphys. Dakle, sve što je u rodu sastavljeno je od tvari i oblika. Ali anđeo je u rodu supstancije. Dakle, sastavljen je od tvari i oblika.

Prigovor 2. Nadalje, u čemu se god nalaze svojstva tvari, ondje se nalazi tvar. Svojstva su pak tvari primati i biti podmet; stoga Boetije kaže, u knjizi De Trin., da „jednostavan oblik ne može biti subjekt“. To se pak nalazi u anđelu. Dakle, anđeo je sastavljen od tvari i oblika.

Prigovor 3. Nadalje, oblik je čin. Što je dakle samo oblik, jest čisti čin. Ali anđeo nije čisti čin, to naime pripada samo Bogu. Dakle, nije samo oblik, nego ima oblik u tvari.

Prigovor 4. Nadalje, oblik se vlastito ograničuje i omeđuje po tvari. Oblik dakle koji nije u tvari beskonačan je oblik. Ali oblik anđela nije beskonačan, jer svako je stvorenje konačno. Dakle, oblik anđela jest u tvari.

Naprotiv, Dionizije kaže, u IV. pogl. De div. nom., da se „prva stvorenja shvaćaju kao netjelesna i nematerijalna“.

Odgovaram: neki postavljaju da su anđeli sastavljeni od tvari i oblika. I to mišljenje nastoji dokazati Avicebron u knjizi Fons vitae. Pretpostavlja naime da ono što se god razlikuje prema razumu, jest također u stvarima različito. U netjelesnoj pak supstanciji razum shvaća nešto po čemu se razlikuje od tjelesne supstancije, i nešto po čemu se s njome slaže. Stoga iz toga hoće zaključiti da ono po čemu se razlikuje netjelesna supstancija od tjelesne jest njoj kao oblik, a ono što je podložno tomu razlikujućemu obliku kao zajedničko, jest njezina tvar. I zbog toga postavlja da je ista opća tvar duhovnih i tjelesnih bića, tako da se shvati da je oblik netjelesne supstancije tako utisnut u tvar duhovnih bića kao što je oblik veličine utisnut u tvar tjelesnih. Ali na prvi pogled čini se nemogućim da bude jedna tvar duhovnih i tjelesnih bića. Nije naime moguće da se duhovni i tjelesni oblik primi u jednome dijelu tvari, jer bi tako jedna te ista stvar brojem bila tjelesna i duhovna. Stoga preostaje da je jedan dio tvari onaj koji prima tjelesni oblik, a drugi koji prima duhovni oblik. Tvar se pak dijeliti na dijelove ne događa osim prema tome kako se shvaća pod veličinom, kada se pak ona ukloni, ostaje nedjeljiva supstancija, kako se kaže u I. Physic. Tako dakle preostaje da tvar duhovnih bića bude podložna veličini, što je nemoguće. Nemoguće je dakle da bude jedna tvar tjelesnih i duhovnih bića. No još dalje, nemoguće je da razumska supstancija ima ikakvu tvar. Djelovanje je naime bilo koje stvari prema načinu njezine supstancije. Spoznavanje je pak posve nematerijalno djelovanje. Što je bjelodano iz njegova predmeta, od kojega svaki čin prima vrstu i pojam, tako se naime svaka stvar spoznaje ukoliko se apstrahira od tvari; jer oblici u tvari pojedinačni su oblici, koje razum ne shvaća ukoliko su takvi. Stoga preostaje da je svaka razumska supstancija posve nematerijalna. Nije pak nužno da ono što se razlikuje prema razumu bude različito u stvarima, jer razum ne shvaća stvari prema načinu stvarî, nego prema svojemu načinu. Stoga materijalne stvari, koje su ispod našega razuma, na jednostavniji način postoje u našemu razumu negoli u samima sebi. Anđeoske su pak supstancije iznad našega razuma. Stoga naš razum ne može doprijeti do toga da ih shvati onako kako jesu u samima sebi; nego po svojemu načinu, prema tome kako shvaća složene stvari. I tako također shvaća Boga, kako je gore rečeno.

Odgovor na 1. prigovor: razlika je ona koja uspostavlja vrstu. Svaka se pak stvar uspostavlja u vrsti prema tome što se određuje na neki posebni stupanj u bićima, jer vrste su stvarî poput brojeva, koji se razlikuju dodavanjem i oduzimanjem jedinice, kako se kaže u VIII. Metaphys. U materijalnim je pak stvarima jedno ono što određuje na posebni stupanj, naime oblik, a drugo ono što se određuje, naime tvar, stoga se od jednoga uzima rod, a od drugoga razlika. Ali u nematerijalnim stvarima nije drugo ono što određuje i ono određeno, nego svaka od njih prema samoj sebi drži određeni stupanj u bićima. I zato se rod i razlika u njima ne uzimaju prema jednome i drugome, nego prema jednome te istome. Što se ipak razlikuje prema našemu razmatranju, ukoliko naime naš razum razmatra tu stvar kao neodređeno, uzima se u njima pojam roda; ukoliko pak razmatra kao određeno, uzima se pojam razlike.

Odgovor na 2. prigovor: taj se razlog postavlja u knjizi Fons vitae. I bio bi nužan kad bi bio isti način na koji prima razum i na koji prima tvar. Ali to je očito da je neistinito. Tvar naime prima oblik tako da se prema njemu uspostavi u bitku neke vrste, ili zraka, ili vatre, ili bilo koje druge. Tako pak razum ne prima oblik, inače bi se potvrdilo Empedoklovo mišljenje, koji je postavio da zemljom zemlju spoznajemo, a vatrom vatru. Nego shvatljivi oblik jest u razumu prema samome pojmu oblika, tako se naime spoznaje od razuma. Stoga takvo primanje nije primanje tvari, nego je primanje nematerijalne supstancije.

Odgovor na 3. prigovor: premda u anđelu nema sastavljenosti od oblika i tvari, ipak je u njemu čin i mogućnost. Što se doduše može očitovati iz razmatranja materijalnih stvarî, u kojima se nalazi dvostruka sastavljenost. Prva doduše oblika i tvari, od kojih se uspostavlja neka narav. Narav pak tako sastavljena nije svoj bitak, nego je bitak njezin čin. Stoga se sama narav uspoređuje sa svojim bitkom kao mogućnost s činom. Ako se dakle oduzme tvar, i postavi da sam oblik subsistira ne u tvari, još uvijek ostaje usporedba oblika sa samim bitkom kao mogućnosti s činom. I takvu sastavljenost valja shvatiti u anđelima. I to je ono što neki govore, da je anđeo sastavljen od „onoga po čemu jest“ i „onoga što jest“, ili od bitka i „onoga što jest“, kako Boetije kaže, naime „ono što jest“ sam je subsistentni oblik; sam pak bitak jest ono po čemu supstancija jest, kao što je trčanje ono po čemu trkač trči. Ali u Bogu nije drugo bitak i „ono što jest“, kako je gore pokazano. Stoga je samo Bog čisti čin.

Odgovor na 4. prigovor: svako je stvorenje konačno jednostavno, ukoliko njegov bitak nije apsolutan subsistentan, nego se ograničuje na neku narav kojoj prispijeva. Ali ništa ne priječi da neko stvorenje bude pod određenim vidom beskonačno. Materijalna pak stvorenja imaju beskonačnost sa strane tvari, ali konačnost sa strane oblika, koji se ograničuje po tvari u kojoj se prima. Nematerijalne pak stvorene supstancije konačne su prema svojemu bitku, ali beskonačne prema tome što njihovi oblici nisu primljeni u drugome. Kao kad bismo rekli da je odijeljena bjelina koja postoji beskonačna što se tiče pojma bjeline, jer se ne sužava na neki subjekt; bitak bi njezin ipak bio konačan, jer se određuje na neku posebnu narav. I zbog toga se kaže u knjizi De causis da je inteligencija konačna odozgo, ukoliko naime prima bitak od svojega višega; ali je beskonačna odozdo, ukoliko se ne prima u nekoj tvari.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.