Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 5, a. 2

Pod pretpostavkom da se razlikuju samo po razumu, što je prije po razumu, je li dobro ili biće

Prigovor 1. Čini se da je dobro po razumu prije nego biće. Red naime imenâ jest prema redu stvari označenih imenima. No Dionizije među drugim Božjim imenima prije postavlja dobro nego biće, kako je očito u 3. poglavlju De div. nom. Dakle, dobro je po razumu prije nego biće.

Prigovor 2. Nadalje, ono je prije po razumu što se na više toga proteže. No dobro se proteže na više toga nego biće, jer, kako kaže Dionizije u 5. poglavlju De div. nom., „dobro se proteže na postojeća i nepostojeća bića, a biće samo na postojeća“. Dakle, dobro je po razumu prije nego biće.

Prigovor 3. Nadalje, ono što je općenitije, prije je po razumu. No dobro se čini općenitijim nego biće, jer dobro ima pojam poželjnoga; nekima je pak poželjan sam nebitak; kaže se naime u Mt 26 o Judi, „bolje bi mu bilo da se nije rodio“ itd. Dakle, dobro je prije nego biće, po razumu.

Prigovor 4. Nadalje, ne samo da je bitak poželjan, nego i život i mudrost, i mnogo tome slično, i tako se čini da je bitak neko pojedinačno poželjno, a dobro općenito. Dobro je dakle jednostavno po razumu prije nego biće.

Naprotiv, kaže se u knjizi De causis da je „prva od stvorenih stvari bitak“.

Odgovaram: biće je po razumu prije nego dobro. Pojam naime označen imenom jest ono što razum poima o stvari, i to označava riječju; ono je dakle prije po razumu što prije ulazi u poimanje razuma. Ponajprije pak u poimanje razuma ulazi biće, jer prema tome je svaka pojedina stvar spoznatljiva, ukoliko je u činu, kako se kaže u IX. Metaphys. Stoga je biće vlastiti objekt razuma, i tako je prvo razumljivo, kao što je zvuk prvo čujno. Tako je dakle po razumu prije biće nego dobro.

Odgovor na 1. prigovor: Dionizije raspravlja o božanskim imenima prema tome što uključuju s obzirom na Boga odnos uzroka, imenujemo naime Boga, kako sam kaže, iz stvorenja, kao uzrok iz učinaka. Dobro pak, budući da ima pojam poželjnoga, uključuje odnos svršnoga uzroka, čija je uzročnost prva, jer djelatnik ne djeluje osim radi svrhe, i od djelatnika se tvar pokreće k obliku, stoga se kaže da je svrha uzrok uzroka. I tako je u uzrokovanju dobro prije nego biće, kao svrha prije nego oblik, i po tome se razlogu među imenima koja označavaju božansku uzročnost prije postavlja dobro nego biće. I ponovno zato što se, prema platonovcima, koji ne razlikujući tvar od lišenosti govorahu da je tvar nebiće, na više toga proteže sudioništvo dobra nego sudioništvo bića. Naime, prva tvar ima udjela u dobru, budući da teži za njim (ništa pak ne teži osim za sebi sličnim), no nema udjela u biću, budući da se postavlja kao nebiće. I stoga Dionizije kaže da se „dobro proteže na nepostojeća bića“.

Odgovor na 2. prigovor: po tome je jasno rješenje za drugo. Ili treba reći da se dobro proteže na postojeća i nepostojeća bića ne prema izricanju, nego prema uzročnosti, tako da pod nepostojećim bićima razumijemo ne ona jednostavno koja posvema nisu, nego ona koja su u mogućnosti a ne u činu, jer dobro ima pojam svrhe, u kojoj ne samo da počivaju ona koja su u činu, nego se k njoj pokreću i ona koja nisu u činu nego samo u mogućnosti. Biće pak ne uključuje odnos uzroka osim samo formalnoga, ili pripadajućega ili uzornoga, čija se uzročnost ne proteže osim na ona koja su u činu.

Odgovor na 3. prigovor: nebitak po sebi nije poželjan, nego po akcidentu, ukoliko je naime oduzimanje nekoga zla poželjno, koje se zlo uistinu oduzima po nebitku. Oduzimanje pak zla nije poželjno osim ukoliko se po zlu lišava nekoga bitka. Ono dakle što je po sebi poželjno jest bitak, a nebitak samo po akcidentu, ukoliko se naime teži za nekim bitkom kojega se čovjek ne podnosi lišiti. I tako se također po akcidentu nebitak naziva dobrim.

Odgovor na 4. prigovor: za životom i znanjem, i drugim tome sličnim, tako se teži kako su u činu, stoga se u svemu teži za nekim bitkom. I tako ništa nije poželjno osim biće, i dosljedno tome ništa nije dobro osim biće.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.