I, q. 48, a. 5
O diobi zla na kaznu i krivnju
Prigovor 1. Čini se da se zlo nedostatno dijeli na kaznu i krivnju. Svaki se naime nedostatak čini da je određeno zlo. No u svim je stvorenjima određeni nedostatak, to što se u bitku ne mogu sama očuvati, koji ipak nije ni kazna ni krivnja. Ne dijeli se dakle dostatno zlo na kaznu i krivnju.
Prigovor 2. Nadalje, u nerazumnim se stvarima ne nalazi krivnja ni kazna. Nalazi se ipak u njima kvarenje i nedostatak, koji pripadaju pojmu zla. Dakle, nije svako zlo kazna ili krivnja.
Prigovor 3. Nadalje, napast je određeno zlo. A ipak nije krivnja, jer napast u koju se ne privoli „nije grijeh, nego građa za vježbanje kreposti“, kako se kaže u Glosi 2 Kor 12. Niti je kazna, jer napast prethodi krivnji, dok kazna slijedi. Nedostatno se dakle zlo dijeli na kaznu i krivnju.
Naprotiv, čini se da je dioba suvišna. Kako naime Augustin kaže, u Enchirid., zlo se naziva jer škodi. Ono pak što škodi kazneno je. Sve se dakle zlo sadrži pod kaznom.
Odgovaram: zlo je, kako je gore rečeno, lišenost dobra, koje se ponajprije i po sebi sastoji u savršenstvu i činu. Čin je pak dvostruk: prvi i drugi. Prvi je čin oblik i cjelovitost stvari, a drugi je čin djelovanje. Događa se dakle da zlo bude na dva načina. Na jedan način oduzimanjem oblika, ili nekoga dijela koji se zahtijeva za cjelovitost stvari; kao što je sljepoća zlo, i oskudijevati udom. Na drugi način oduzimanjem dužnoga djelovanja; ili zato što ga uopće nema; ili zato što nema dužan način i red. No budući da je dobro jednostavno predmet volje, zlo, koje je lišenost dobra, prema posebnu se pojmu nalazi u razumnim stvorenjima koja imaju volju. Zlo dakle koje biva oduzimanjem oblika ili cjelovitosti stvari ima pojam kazne; i ponajvećma ako se pretpostavi da je sve podložno božanskoj providnosti i pravednosti, kako je gore pokazano, od pojma je naime kazne da se protivi volji. Zlo pak koje se sastoji u oduzimanju dužnoga djelovanja u dragovoljnim stvarima ima pojam krivnje. To se naime nekomu uračunava u krivnju kada zakazuje od savršenoga djelovanja, čiji je gospodar po volji. Tako je dakle svako zlo razmatrano u dragovoljnim stvarima ili kazna ili krivnja.
Odgovor na 1. prigovor: budući da je zlo lišenost dobra, a ne čisto nijekanje, kako je gore rečeno; nije svaki nedostatak dobra zlo, nego nedostatak dobra koje je prirođeno i mora se imati. Nedostatak naime gledanja nije zlo u kamenu, nego u životinji, jer se protivi pojmu kamena da ima vid. Slično se također protivi pojmu stvorenja da se u bitku očuvava samo od sebe, jer isto daje bitak i očuvava. Stoga taj nedostatak nije zlo stvorenja.
Odgovor na 2. prigovor: kazna i krivnja ne dijele zlo jednostavno; nego zlo u dragovoljnim stvarima.
Odgovor na 3. prigovor: napast, ukoliko označuje poticanje na zlo, uvijek je zlo krivnje u onome koji napastuje. Ali u onome koji se napastuje nije vlastito, osim ukoliko se na neki način mijenja, tako je naime djelovanje djelatnika u primatelju trpnje. Prema tome pak kako se napastovani mijenja na zlo od onoga koji napastuje, upada u krivnju.
Odgovor na 4. prigovor: od pojma je kazne da škodi djelatniku u njemu samome. Ali od pojma je krivnje da škodi djelatniku u njegovu djelovanju. I tako se oboje sadrži pod zlom, prema tome kako ima pojam štete.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.