I, q. 48, a. 6
Što ima više od pojma zla, kazna ili krivnja
Prigovor 1. Čini se da kazna ima više od pojma zla negoli krivnja. Krivnja se naime odnosi prema kazni kao zasluga prema nagradi. Ali nagrada ima više od pojma dobra negoli zasluga, budući da je njezin cilj. Dakle, kazna ima više od pojma zla negoli krivnja.
Prigovor 2. Nadalje, veće je ono zlo koje se opire većemu dobru. Ali kazna se, kako je rečeno, opire dobru djelatnika, dok se krivnja opire dobru djelovanja. Budući da je dakle djelatnik bolji od djelovanja, čini se da je gora kazna negoli krivnja.
Prigovor 3. Nadalje, sama lišenost cilja jest određena kazna, koja se naziva uskraćenošću božanskoga gledanja. Zlo pak krivnje biva po lišenosti usmjerenosti k cilju. Dakle, kazna je veće zlo negoli krivnja.
Naprotiv, mudar umjetnik unosi manje zlo radi izbjegavanja većega; kao što liječnik odsijeca ud da se ne bi pokvarilo tijelo. Ali Božja mudrost nanosi kaznu radi izbjegavanja krivnje. Dakle, krivnja je veće zlo negoli kazna.
Odgovaram: krivnja ima više od pojma zla negoli kazna, i to ne samo negoli osjetilna kazna, koja se sastoji u lišenosti tjelesnih dobara, kakve kazne mnogi shvaćaju; nego i uzimajući kaznu općenito, prema tome što su lišenost milosti ili slave određene kazne. Čemu je dvostruk razlog. Prvi je doduše taj što od zla krivnje netko postaje zao, ali ne od zla kazne; prema onome Dionizijevu, u IV. pogl. De div. nom.: „Biti kažnjen nije zlo, nego postati dostojan kazne“. A to je stoga što, budući da dobro jednostavno postoji u činu, a ne u mogućnosti, a krajnji je čin djelovanje, ili uporaba kojih god posjedovanih stvarî; dobro se čovjeka jednostavno razmatra u dobrome djelovanju, ili dobroj uporabi posjedovanih stvarî. Svim se pak stvarima služimo po volji. Stoga se po dobroj volji, kojom se čovjek dobro služi posjedovanim stvarima, čovjek naziva dobrim; a po zloj, zlim. Može se naime onaj koji ima zlu volju i dobrom koje ima loše služiti; kao kad bi gramatičar dragovoljno nepravilno govorio. Budući dakle da se krivnja sastoji u neuređenome činu volje, dok je kazna u lišenosti nečega od onoga čime se volja služi; savršenije pojam zla ima krivnja negoli kazna. Drugi se razlog može uzeti iz toga što je Bog začetnik zla kazne, ali ne i zla krivnje. Čemu je razlog taj što zlo kazne lišava dobro stvorenja, bilo da se dobrom stvorenja uzima nešto stvoreno, kao što sljepoća lišava vid; bilo da je nestvoreno dobro, kao što se po uskraćenosti božanskoga gledanja oduzima stvorenju nestvoreno dobro. Zlo se pak krivnje vlastito opire samomu nestvorenomu dobru, protivi se naime ispunjenju božanske volje, i božanskoj ljubavi kojom se božansko dobro u samome sebi ljubi; i to ne samo prema tome kako u njemu sudjeluje stvorenje. Tako je dakle bjelodano da krivnja ima više od pojma zla negoli kazna.
Odgovor na 1. prigovor: premda krivnja svršava na kaznu, kao zasluga na nagradu, ipak se krivnja ne namjerava radi kazne, kao zasluga radi nagrade, nego se radije obrnuto unosi kazna kako bi se izbjegla krivnja. I tako je krivnja gora negoli kazna.
Odgovor na 2. prigovor: red djelovanja, koji se oduzima po krivnji, savršenije je dobro djelatnika, budući da je drugo savršenstvo, negoli dobro koje se oduzima po kazni, što je prvo savršenstvo.
Odgovor na 3. prigovor: nije usporedba krivnje prema kazni kao cilja i usmjerenosti k cilju, jer oboje se može na neki način lišiti i po krivnji, i po kazni. Ali po kazni doduše, prema tome što se sam čovjek udaljuje od cilja, i od usmjerenosti k cilju; po krivnji pak, prema tome što ta lišenost pripada djelovanju, koje se ne usmjeruje k dužnomu cilju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.