I, q. 48, a. 4
Uništava li zlo posve dobro
Prigovor 1. Čini se da zlo uništava čitavo dobro. Jedna se naime od suprotnosti potpuno uništava drugom. No dobro i zlo su suprotnosti. Dakle, zlo može uništiti čitavo dobro.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže, u Enchirid., da zlo škodi ukoliko oduzima dobro. Ali dobro je sebi slično i jednooblično. Dakle, potpuno se uklanja po zlu.
Prigovor 3. Nadalje, zlo, dokle god postoji, škodi i oduzima dobro. Ali ono od čega se uvijek nešto oduzima, nekada se istroši, osim ako je beskonačno; što se ne može reći o ijednome stvorenom dobru. Dakle, zlo potpuno troši dobro.
Naprotiv, Augustin kaže, u Enchirid., da zlo ne može potpuno uništiti dobro.
Odgovaram: zlo ne može potpuno uništiti dobro. Radi bjelodanosti ovoga, valja razmotriti da postoji trostruko dobro. Jedno koje se po zlu potpuno uklanja, i to je dobro oprečno zlu; kao što se svjetlost potpuno uklanja tminom, i gledanje sljepoćom. Neko je pak dobro koje se niti potpuno uklanja po zlu, niti se umanjuje, naime dobro koje je subjekt zla; naime tminama se ništa od supstancije zraka ne umanjuje. Neko je pak dobro koje se doduše umanjuje po zlu, ali se ne uklanja potpuno, i to je dobro prikladnost subjekta za čin. Umanjenje pak ovoga dobra ne valja uzeti po oduzimanju, kako je umanjenje u količinama, nego po popuštanju, kako je umanjenje u kakvoćama i oblicima. Popuštanje pak ove prikladnosti valja uzeti suprotno od njezina pojačavanja. Pojačava se naime takva prikladnost po raspoloženjima kojima se tvar pripravlja za čin; koja što se više umnažaju u subjektu, to je prikladniji za primanje savršenstva i oblika. I obrnuto, popušta po suprotnim raspoloženjima; koja što su više umnožena u tvari i jače napregnuta, to više popušta mogućnost za čin. Ako se dakle suprotna raspoloženja ne mogu u beskonačnost umnažati i pojačavati, nego do određene granice, ni navedena se prikladnost ne umanjuje ili popušta u beskonačnost. Kao što je očito u radnim i trpnim kakvoćama elemenata, naime hladnoća i vlažnost, po kojima se umanjuje ili popušta prikladnost tvari za oblik vatre, ne mogu se umnažati u beskonačnost. Ako se pak suprotna raspoloženja mogu u beskonačnost umnažati, i navedena se prikladnost u beskonačnost umanjuje ili popušta. Ipak se ne uklanja potpuno, jer uvijek ostaje u svojemu korijenu, koji je supstancija subjekta. Kao kad bi se u beskonačnost umetala neprozirna tijela između sunca i zraka, u beskonačnost bi se umanjivala prikladnost zraka za svjetlost, nikada se ipak potpuno ne uklanja, dok ostaje zrak, koji je prema svojoj naravi proziran. Slično se u beskonačnost može događati dodavanje u grijesima, po kojima se uvijek sve više i više umanjuje prikladnost duše za milost, koji su grijesi poput zapreka umetnutih između nas i Boga prema onome iz Iz 59: „Grijesi naši razdvojiše nas od Boga“. A ipak se ne uklanja potpuno od duše navedena prikladnost, jer prati njezinu narav.
Odgovor na 1. prigovor: dobro koje je oprečno zlu potpuno se uklanja, ali druga se dobra ne uklanjaju potpuno, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: navedena je prikladnost posredna između subjekta i čina. Stoga s one strane s koje doseže čin, umanjuje se po zlu, ali s one strane s koje se drži sa subjektom, ostaje. Dakle, premda je dobro u sebi slično, ipak se, zbog njegova odnosa prema različitome, ne uklanja potpuno, nego dijelom.
Odgovor na 3. prigovor: neki su, zamišljajući umanjenje navedenoga dobra na sličnost umanjenja količine, rekli da, kao što se neprekinuto dijeli u beskonačnost, kada se načini dioba prema istome razmjeru (kao na primjer da se uzme polovica polovice, ili trećina trećine), tako se događa u ovome pitanju. Ali taj razlog ovdje nema mjesta. Jer u diobi u kojoj se uvijek čuva isti razmjer, uvijek se oduzima manje i manje, manja je naime polovica polovice negoli polovica cjeline. Ali drugi grijeh ne umanjuje po nužnosti manje od navedene prikladnosti negoli prethodni, nego možda ili jednako, ili više. Valja dakle reći da, premda je ta prikladnost nešto konačno, ipak se umanjuje u beskonačnost, ne po sebi, nego po akcidentu, prema tome što se suprotna raspoloženja također u beskonačnost povećavaju, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.