Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 48, a. 3

Je li dobro subjekt zla

Prigovor 1. Čini se da zlo nije u dobru kao u subjektu. Sva su naime dobra postojeća bića. Ali Dionizije kaže, u IV. pogl. De div. nom., da zlo nije postojeće, niti je u postojećima. Dakle, zlo nije u dobru kao u subjektu.

Prigovor 2. Nadalje, zlo nije biće, a dobro jest biće. Ali nebiće ne zahtijeva biće u kojemu bi bilo kao u subjektu. Dakle, ni zlo ne zahtijeva dobro u kojemu bi bilo kao u subjektu.

Prigovor 3. Nadalje, jedno od oprečnih nije subjekt drugoga. Ali dobro i zlo su opreke. Dakle, zlo nije u dobru kao u subjektu.

Prigovor 4. Nadalje, ono u čemu je bjelina kao u subjektu naziva se bijelim. Dakle i ono u čemu je zlo kao u subjektu jest zlo. Ako je dakle zlo u dobru kao u subjektu, slijedi da je dobro zlo, protiv onoga što se kaže u Iz 5: „Jao onima koji zovete zlo dobrim, a dobro zlim“.

Naprotiv, Augustin kaže, u Enchirid., da zlo nije doli u dobru.

Odgovaram: kako je rečeno, zlo označuje uklanjanje dobra. No ne naziva se svako uklanjanje dobra zlom. Može se naime uzeti uklanjanje dobra i lišavajući, i niječno. Uklanjanje dakle dobra niječno uzeto nema pojam zla, inače bi slijedilo da je ono što nipošto ne postoji zlo; i opet da bi svaka stvar bila zla po tome što nema dobro druge stvari, kao na primjer da bi čovjek bio zao jer nema brzinu srne ili snagu lava. Ali uklanjanje dobra lišavajući uzeto naziva se zlom, kao što se lišenost gledanja naziva sljepoćom. Subjekt pak lišenosti i oblika jedan je te isti, naime biće u mogućnosti, bilo da je biće u mogućnosti jednostavno, kao prva tvar, koja je subjekt bitnoga oblika i oprečne lišenosti; bilo da je biće u mogućnosti pod određenim vidom a u činu jednostavno, kao prozirno tijelo, koje je subjekt tmina i svjetlosti. Bjelodano je pak da je oblik po kojemu nešto jest u činu određeno savršenstvo, i određeno dobro, i tako je svako biće u činu određeno dobro. I slično je svako biće u mogućnosti, ukoliko je takvo, određeno dobro, prema tome što ima usmjerenost prema dobru, kao što je naime biće u mogućnosti, tako je i dobro u mogućnosti. Preostaje dakle da je subjekt zla dobro.

Odgovor na 1. prigovor: Dionizije shvaća da zlo nije u postojećima kao dio, ili kao naravno svojstvo nekoga postojećega bića.

Odgovor na 2. prigovor: nebiće niječno uzeto ne zahtijeva subjekt. Ali lišenost je nijekanje u subjektu, kako se kaže u IV. Metaphys., i takvo nebiće jest zlo.

Odgovor na 3. prigovor: zlo nije kao u subjektu u dobru koje mu je oprečno, nego u nekome drugom dobru, naime subjekt sljepoće nije vid, nego životinja. Čini se ipak, kako Augustin kaže, da ovdje vara pravilo dijalektičarâ koje veli da oprečna ne mogu biti istodobno. To ipak valja shvatiti prema općenitomu uzimanju dobra i zla, a ne prema tome kako se posebno uzima ovo dobro i ovo zlo. Bijelo pak i crno, slatko i gorko, i takve opreke, ne uzimaju se osim posebno, jer se nalaze u određenim rodovima. No dobro obuhvaća sve rodove, stoga jedno dobro može istodobno biti s lišenošću drugoga dobra.

Odgovor na 4. prigovor: prorok zaziva jao onima koji kažu da je ono što je dobro, ukoliko je dobro, zlo. To pak ne slijedi iz prethodnoga, kako je po rečenome očito.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.