Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 45, a. 6

Je li zajedničko čitavomu Trojstvu ili vlastito nekoj osobi

Prigovor 1. Čini se da je stvarati vlastitost neke osobe. Ono što je naime ranije uzrok je onoga što je poslije; i savršeno onoga nesavršenoga. No proizlaženje je božanske osobe ranije negoli proizlaženje stvorenja, i savršenije, jer božanska osoba proizlazi u savršenoj sličnosti svojega počela, a stvorenje pak u nesavršenoj. Dakle, proizlaženja božanskih osoba jesu uzrok proizlaženja stvarî. I tako je stvarati vlastitost osobe.

Prigovor 2. Nadalje, božanske se osobe međusobno ne razlikuju osim po svojim proizlaženjima i odnosima. Što god se dakle različito pripisuje božanskim osobama, to im pristoji prema proizlaženjima i odnosima osoba. No uzročnost se stvorenjâ različito pripisuje božanskim osobama, naime u ispovijesti vjere Ocu se pripisuje da je stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga; Sinu se pak pripisuje da je po njemu sve postalo; a Duhu pak Svetomu da je Gospodin i životvorac. Uzročnost dakle stvorenjâ pristoji osobama prema proizlaženjima i odnosima.

Prigovor 3. Nadalje, ako se rekne da se uzročnost stvorenja pazi prema nekome bitnomu svojstvu koje se prisvaja nekoj osobi, to se ne čini dostatnim. Jer svaki božanski učinak uzrokuje se od svakoga bitnoga svojstva, naime moći, dobrote i mudrosti, i tako ne pripada više jednomu negoli drugomu. Ne bi se dakle trebao neki određeni način uzročnosti pripisivati jednoj osobi više negoli drugoj, osim ako bi se u stvaranju razlikovale prema odnosima i proizlaženjima.

Naprotiv, Dionizije kaže, u II. pogl. De div. nom., da je sve uzročno zajedničko čitavomu božanstvu.

Odgovaram: stvarati vlastito jest uzrokovati ili proizvoditi bitak stvarî. Budući pak da svaki djelatnik čini sebi slično, počelo djelovanja može se razmatrati iz učinka djelovanja, vatra je naime ta koja rađa vatru. I zato stvarati pristoji Bogu prema njegovu bitku, koji je njegova bit, a ona je zajednička trima osobama. Stoga stvarati nije vlastitost neke osobe, nego zajedničko čitavomu Trojstvu. No ipak božanske osobe prema pojmu svojega proizlaženja imaju uzročnost s obzirom na stvaranje stvarî. Kako je naime gore pokazano, kada se raspravljalo o Božjemu znanju i volji, Bog je uzrok stvarî po svojemu razumu i volji, kao umjetnik umjetničkih djela. Umjetnik pak radi po riječi u razumu začetoj, i po ljubavi svoje volje prema nečemu usmjerenoj. Stoga je i Bog Otac izveo stvorenje po svojoj riječi, koja je Sin; i po svojoj ljubavi, koja je Duh Sveti. I prema ovome, proizlaženja osoba jesu razlozi proizvodnje stvorenjâ, ukoliko uključuju bitna svojstva, a to su znanje i volja.

Odgovor na 1. prigovor: proizlaženja božanskih osoba jesu uzrok stvaranja, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: kao što božanska narav, premda je zajednička trima osobama, ipak im pripada određenim redom, ukoliko Sin prima božansku narav od Oca, a Duh Sveti od obojice; tako također i snaga stvaranja, premda je zajednička trima osobama, ipak im pripada određenim redom; naime Sin je ima od Oca, a Duh Sveti od obojice. Stoga se biti stvoritelj pripisuje Ocu, kao onomu koji nema snagu stvaranja od drugoga. O Sinu se pak kaže: po komu je sve postalo, ukoliko ima istu snagu, ali od drugoga, naime ovaj prijedlog „po“ običava označivati posredni uzrok, ili počelo od počela. Duhu pak Svetomu, koji ima istu snagu od obojice, pripisuje se da gospodareći upravlja i oživljuje ono što je stvoreno od Oca po Sinu. Može se također zajednički razlog ovoga pripisivanja uzeti iz prisvajanja bitnih svojstava. Naime, kako je gore rečeno, Ocu se prisvaja moć, koja se ponajvećma očituje u stvaranju, i zato se pripisuje Ocu biti stvoritelj. Sinu se pak prisvaja mudrost, po kojoj djelatnik djeluje po razumu, i zato se kaže o Sinu: po komu je sve postalo. Duhu pak Svetomu prisvaja se dobrota, kojoj pripada upravljanje koje privodi stvari dužnim ciljevima, i oživljavanje, naime život se sastoji u određenome nutarnjem gibanju, a prvi je pokretač cilj i dobrota.

Odgovor na 3. prigovor: premda svaki Božji učinak proizlazi iz svakoga od svojstava, ipak se svaki pojedini učinak svodi na ono svojstvo s kojim se slaže prema vlastitomu pojmu, kao uređenje stvarî na mudrost, a opravdanje bezbožnika na milosrđe i dobrotu koja se preobilno razlijeva. Stvaranje pak, koje je proizvodnja same supstancije stvari, svodi se na moć.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.