I, q. 45, a. 5
Pripada li samo Bogu stvarati
Prigovor 1. Čini se da ne pripada samo Bogu stvarati. Jer prema Filozofu, savršeno je ono što može načiniti sebi slično. No nematerijalna su stvorenja savršenija od materijalnih stvorenja, koja čine sebi slično, vatra naime rađa vatru, i čovjek rađa čovjeka. Dakle, nematerijalna supstancija može načiniti supstanciju sebi sličnu. Ali nematerijalna supstancija ne može nastati osim stvaranjem, budući da nema tvar iz koje bi nastala. Dakle, neko stvorenje može stvarati.
Prigovor 2. Nadalje, što je veći otpor sa strane načinjenoga, to se veća snaga zahtijeva u onome koji čini. Ali suprotno se više odupire negoli ništa. Dakle, veće je snage nešto načiniti iz suprotnoga, što ipak stvorenje čini; negoli nešto načiniti iz ničega. Mnogo više dakle stvorenje to može načiniti.
Prigovor 3. Nadalje, snaga onoga koji čini razmatra se prema mjeri onoga što biva. Ali stvoreno je biće konačno, kako je gore dokazano, kada se raspravljalo o Božjoj beskonačnosti. Dakle, za proizvođenje stvaranjem nečega stvorenoga, ne zahtijeva se osim konačna snaga. No imati konačnu snagu nije protivno pojmu stvorenja. Dakle, nije nemoguće da stvorenje stvara.
Naprotiv, Augustin kaže, u III. De Trin., da ni dobri ni zli anđeli ne mogu biti stvoritelji ijedne stvari. Mnogo manje dakle druga stvorenja.
Odgovaram: dostatno se bjelodani na prvi pogled, prema prethodnome, da stvarati ne može biti vlastito djelovanje doli samoga Boga. Nužno je naime općenitije učinke svoditi na općenitije i ranije uzroke. Među svim pak učincima najopćenitiji jest sam bitak. Stoga mora biti vlastiti učinak prvoga i najopćenitijega uzroka, koji je Bog. Stoga se također kaže u knjizi De causis da ni inteligencija ni plemenita duša ne daje bitak, osim ukoliko djeluje božanskim djelovanjem. Proizvoditi pak bitak apsolutno, a ne ukoliko je ovo ili takvo, pripada pojmu stvaranja. Stoga je očito da je stvaranje vlastito djelovanje samoga Boga. Događa se pak da nešto sudjeluje u vlastitome djelovanju nekoga drugoga ne vlastitom snagom, nego oruđeno, ukoliko djeluje u snazi drugoga; kao što zrak po snazi vatre ima zagrijavati i užarivati. I prema ovome, neki su smatrali da, premda je stvaranje vlastito djelovanje sveopćega uzroka, ipak neki od nižih uzroka, ukoliko djeluje u snazi prvoga uzroka, može stvarati. I tako je Avicena postavio da prva odijeljena supstancija, stvorena od Boga, stvara drugu poslije sebe, i supstanciju nebeske sfere, i njezinu dušu; te da supstancija nebeske sfere stvara tvar nižih tijela. I prema ovomu također načinu Učitelj kaže, u dist. V. IV. Sent., da Bog može stvorenju priopćiti moć stvaranja, tako da stvara posluživanjem, a ne vlastitim autoritetom. No to ne može biti. Jer oruđeni drugi uzrok ne sudjeluje u djelovanju višega uzroka osim ukoliko po nečemu sebi vlastitomu raspoložno djeluje prema učinku glavnoga djelatnika. Ako dakle ondje ništa ne bi djelovalo prema onome što je njemu vlastito, uzalud bi se primjenjivalo na djelovanje, niti bi morala postojati određena oruđa određenih djelovanja. Tako naime vidimo da sjekira, cijepajući drvo, što ima iz svojstva svojega oblika, proizvodi oblik klupe, koji je vlastiti učinak glavnoga djelatnika. Ono pak što je vlastiti učinak Boga stvoritelja jest ono što se pretpostavlja svemu drugomu, naime bitak apsolutno. Stoga ništa ne može raspoložno i oruđeno djelovati prema tomu učinku, budući da stvaranje nije iz nečega pretpostavljenoga što bi se moglo raspoložiti po djelovanju oruđenoga djelatnika. Tako je dakle nemoguće da ijednomu stvorenju pristoji stvarati, ni vlastitom snagom, ni oruđeno ili po posluživanju. I to je osobito neprikladno reći za neko tijelo, da stvara, budući da nijedno tijelo ne djeluje osim dodirivanjem ili pokretanjem; i tako u svojemu djelovanju zahtijeva nešto prethodno postojeće što se može dotaknuti i pokrenuti; što je protivno pojmu stvaranja.
Odgovor na 1. prigovor: nešto savršeno što sudjeluje u nekoj naravi čini sebi slično ne doduše proizvodeći apsolutno tu narav, nego primjenjujući je na nešto. Ne može naime ovaj čovjek biti uzrok ljudske naravi apsolutno, jer bi tako bio uzrok samoga sebe, nego je uzrok tome da ljudska narav bude u ovome rođenome čovjeku. I tako u svojemu djelovanju pretpostavlja određenu tvar po kojoj jest ovaj čovjek. No kao što ovaj čovjek sudjeluje u ljudskoj naravi, tako koje god stvoreno biće sudjeluje, da tako kažem, u naravi bivanja, jer je samo Bog svoj bitak, kako je gore rečeno. Nijedno dakle stvoreno biće ne može proizvesti neko biće apsolutno, osim ukoliko bitak uzrokuje u ovome, i tako se mora prethodno pojmiti ono po čemu nešto jest ovo djelovanju kojim čini sebi slično. U nematerijalnoj se pak supstanciji ne može prethodno pojmiti nešto po čemu bi bila ova, jer je ova po svojemu obliku, po kojemu ima bitak, budući da su to subsistentni oblici. Dakle, nematerijalna supstancija ne može proizvesti drugu nematerijalnu supstanciju sebi sličnu s obzirom na njezin bitak; nego s obzirom na neko nadodano savršenstvo; kao kad bismo rekli da viši anđeo prosvjetljuje nižega, kako Dionizije kaže. Prema kojemu je načinu također u nebeskim bićima očinstvo, kako je bjelodano iz Apostolovih riječi, Ef 3: „od koga se imenuje svako očinstvo na nebu i na zemlji“. I iz ovoga je također bjelodano očito da nijedno stvoreno biće ne može nešto uzrokovati osim uz pretpostavku nečega. Što se protivi pojmu stvaranja.
Odgovor na 2. prigovor: iz suprotnoga nešto biva po akcidentu, kako se kaže u I. Physic., a po sebi pak nešto biva iz subjekta, koji je u mogućnosti. Suprotno se dakle odupire djelatniku ukoliko priječi mogućnost od čina u koji djelatnik namjerava svesti, kao što vatra namjerava svesti tvar vode u čin sebi sličan, ali biva spriječena po obliku i suprotnim raspoloženjima kojima se mogućnost kao vezuje da se ne svede u čin. I što je mogućnost više bila vezana, to se veća snaga zahtijeva u djelatniku za svođenje tvari u čin. Stoga se mnogo veća moć zahtijeva u djelatniku ako nikakva mogućnost prethodno ne postoji. Tako je dakle očito da je mnogo veće snage načiniti nešto iz ničega, negoli iz suprotnoga.
Odgovor na 3. prigovor: snaga onoga koji čini ne razmatra se samo iz supstancije načinjenoga, nego i iz načina činjenja, naime veća toplina ne samo više, nego i brže zagrijava. Premda dakle stvaranje nekoga konačnoga učinka ne pokazuje beskonačnu moć, ipak stvaranje njega iz ničega pokazuje beskonačnu moć. Što je bjelodano iz rečenoga. Ako se naime utoliko veća snaga zahtijeva u djelatniku ukoliko je mogućnost više udaljena od čina, mora snaga djelatnika bez ikakve prethodno pretpostavljene mogućnosti, kakav je djelatnik onaj koji stvara, biti beskonačna, jer nema nikakva razmjera nikakve mogućnosti prema nekoj mogućnosti, koju pretpostavlja snaga naravnoga djelatnika, kao ni nebića prema biću. I jer nijedno stvorenje jednostavno nema beskonačnu moć, kao ni beskonačan bitak, kako je gore dokazano, preostaje da nijedno stvorenje ne može stvarati.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.