Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 45, a. 2

Može li Bog nešto stvoriti

Prigovor 1. Čini se da Bog ne može nešto stvoriti. Jer prema Filozofu, u I. Physic., drevni su filozofi uzeli kao opće poimanje uma da iz ničega ništa ne biva. Ali se moć Božja ne proteže na ono što se protivi prvim počelima; kao na primjer da Bog učini da cjelina ne bude veća od svojega dijela, ili da tvrdnja i nijekanje budu istodobno istiniti. Dakle, Bog ne može nešto načiniti iz ničega, ili stvoriti.

Prigovor 2. Nadalje, ako je stvarati načiniti nešto iz ničega, dakle biti stvoren jest postajati nešto. Ali svako postajanje jest mijenjanje. Dakle, stvaranje je promjena. No svaka je promjena iz nekoga subjekta, kako je bjelodano po definiciji gibanja, naime gibanje je čin onoga što postoji u mogućnosti. Dakle, nemoguće je da nešto od Boga nastane iz ničega.

Prigovor 3. Nadalje, ono što je načinjeno, nužno je da nekada nastaje. Ali ne može se reći da ono što se stvara istodobno nastaje i načinjeno je, jer u postojanim stvarima ono što nastaje ne postoji, a ono pak što je načinjeno već postoji; istodobno bi dakle nešto postojalo i ne bi postojalo. Dakle, ako nešto nastaje, njegovo nastajanje prethodi tomu da je načinjeno. Ali to ne može biti osim ako prethodno postoji subjekt u kojemu se uzdržava samo nastajanje. Dakle, nemoguće je da nešto nastane iz ničega.

Prigovor 4. Nadalje, beskonačnu udaljenost nije moguće prijeći. Ali beskonačna je udaljenost između bića i ničega. Dakle, ne događa se da iz ničega nešto nastane.

Naprotiv, kaže se u Post 1: „u početku stvori Bog nebo i zemlju“.

Odgovaram: ne samo da nije nemoguće da od Boga nešto bude stvoreno, nego je nužno postaviti da je sve stvoreno od Boga, kako se ima iz prethodnoga. Tko god naime pravi nešto iz nečega, ono iz čega pravi pretpostavlja se njegovu djelovanju, i ne proizvodi se samim djelovanjem, kao što umjetnik radi iz naravnih stvari, kao iz drveta i tuča, koji se djelovanjem umijeća ne uzrokuju, nego se uzrokuju djelovanjem naravi. Ali i sama narav uzrokuje naravne stvari s obzirom na oblik, a pretpostavlja tvar. Ako dakle Bog ne bi djelovao osim iz nečega pretpostavljenoga, slijedilo bi da to pretpostavljeno ne bi bilo uzrokovano od njega. Pokazano je pak gore da ništa ne može postojati u bićima što ne bi bilo od Boga, koji je sveopći uzrok čitavoga bitka. Stoga je nužno reći da Bog iz ničega privodi stvari u bitak.

Odgovor na 1. prigovor: drevni filozofi, kako je gore rečeno, nisu razmatrali doli izlaženje posebnih učinaka iz posebnih uzroka, koji nužno moraju nešto pretpostaviti u svojemu djelovanju, i prema tome je bilo njihovo opće mišljenje da iz ničega ništa ne biva. No ipak to nema mjesta u prvome izlaženju iz sveopćega počela stvarî.

Odgovor na 2. prigovor: stvaranje nije promjena osim samo prema načinu shvaćanja. Jer od pojma je promjene to da se nešto isto odnosi drukčije sada i prije, naime katkada je isto biće u činu koje se odnosi drukčije sada i prije, kao u gibanjima prema količini i kakvoći i mjestu; katkada je pak isto biće samo u mogućnosti, kao u promjeni prema supstanciji, čiji je subjekt tvar. No u stvaranju, po kojemu se proizvodi čitava supstancija stvarî, ne može se uzeti nešto isto što se odnosi drukčije sada i prije, osim samo prema razumu; kao kad bi se shvatilo da neka stvar prije uopće nije postojala, a poslije postoji. No budući da se djelovanje i trpnja podudaraju u supstanciji gibanja, a razlikuju se samo prema različitim odnosima, kako se kaže u III. Physic., potrebno je da, kada se oduzme gibanje, ne preostanu doli različiti odnosi u onome koji stvara i u stvorenome. Ali jer način označavanja slijedi način shvaćanja, kako je rečeno, stvaranje se označuje na način promjene, i zbog toga se kaže da je stvarati načiniti nešto iz ničega. Premda se načiniti i nastajati više u ovome slažu negoli mijenjati i mijenjati se, jer načiniti i nastajati označuju odnos uzroka prema učinku i učinka prema uzroku, a promjenu dosljedno.

Odgovor na 3. prigovor: u onome što biva bez gibanja, istodobno je nastajati i biti načinjen, bilo da je takvo činjenje cilj gibanja, kao osvjetljenje (naime istodobno se nešto osvjetljuje i osvijetljeno je); bilo da nije cilj gibanja, kao što se istodobno oblikuje riječ u srcu i oblikovana je. I u ovima ono što nastaje postoji, ali kada se kaže da nastaje, označuje se da je od drugoga, i da prije nije postojalo. Stoga, budući da je stvaranje bez gibanja, istodobno se nešto stvara i stvoreno je.

Odgovor na 4. prigovor: taj prigovor polazi iz krive mašte, kao da postoji neko beskonačno posredništvo između ničega i bića, što je očito da je neistinito. Polazi pak ta kriva mašta iz toga što se stvaranje označuje kao neka promjena koja postoji između dviju krajnjih točaka.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.