Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 45, a. 1

Što je stvaranje

Prigovor 1. Čini se da stvarati nije načiniti nešto iz ničega. Kaže naime Augustin, Contra adversarium legis et prophetarum: „načiniti znači ono što uopće nije postojalo, dok stvarati znači iz onoga što je već postojalo izvodeći nešto uspostaviti“.

Prigovor 2. Nadalje, plemenitost djelovanja i gibanja razmatra se iz ciljnih točaka. Plemenitije je dakle djelovanje koje je iz dobra u dobro, i iz bića u biće, negoli ono koje je iz ničega u nešto. No stvaranje se čini najplemenitijim djelovanjem, i prvim među svim djelovanjima. Dakle, nije iz ničega u nešto, nego više iz bića u biće.

Prigovor 3. Nadalje, ovaj prijedlog „iz“ označuje odnos nekoga uzroka, i ponajvećma tvarnoga; kao kada kažemo da kip biva od tuča. Ali ništa ne može biti tvar bića, niti na bilo koji način njegov uzrok. Dakle, stvarati nije načiniti nešto iz ničega.

Naprotiv, na ono iz Post 1: „u početku stvori Bog nebo“ itd., Glosa kaže da je stvarati načiniti nešto iz ničega.

Odgovaram: kao što je gore rečeno, ne treba samo razmatrati izlaženje nekoga posebnoga bića iz nekoga posebnoga djelatnika, nego i izlaženje čitavoga bića iz sveopćega uzroka, koji je Bog, i to izlaženje označujemo imenom stvaranja. Ono pak što nastaje prema posebnome izlaženju, ne pretpostavlja se izlaženju, kao što, ako se rađa čovjek, nije prije bio čovjek, nego čovjek biva iz nečovjeka, i bijelo iz nebijeloga. Stoga, ako se razmatra izlaženje čitavoga općega bića iz prvoga počela, nemoguće je da se neko biće pretpostavi tomu izlaženju. A isto je ništa što i nijedno biće. Kao što je dakle rađanje čovjeka iz nebića koje je nečovjek, tako je stvaranje, koje je izlaženje čitavoga bitka, iz nebića koje je ništa.

Odgovor na 1. prigovor: Augustin se dvosmisleno koristi imenom stvaranja, prema tome kako se kaže da se stvara ono što se preoblikuje na bolje, kao kada se kaže da se netko stvara za biskupa. No tako ovdje ne govorimo o stvaranju, nego kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: promjene primaju vrstu i dostojanstvo ne od polazne točke, nego od odredišne točke. Utoliko je dakle savršenija i ranija neka promjena, ukoliko je odredišna točka te promjene plemenitija i ranija; premda je polazna točka, koja se opire odredišnoj točki, nesavršenija. Kao što je rađanje jednostavno plemenitije i ranije negoli preinaka, zbog toga što je bitni oblik plemenitiji negoli akcidentalni oblik, ipak je lišenost bitnoga oblika, koja je polazna točka u rađanju, nesavršenija negoli suprotnost, koja je polazna točka u preinaci. I slično je stvaranje savršenije i ranije negoli rađanje i preinaka, jer je odredišna točka čitava supstancija stvari. Ono pak što se shvaća kao polazna točka jest jednostavno nebiće.

Odgovor na 3. prigovor: kada se kaže da nešto biva iz ničega, ovaj prijedlog „iz“ ne označuje tvarni uzrok, nego samo red; kao kada se kaže: iz jutra biva podne, to jest poslije jutra biva podne. Ali valja shvatiti da ovaj prijedlog „iz“ može uključivati nijekanje označeno u ovome što kažem „ništa“, ili biti njime uključen. Ako na prvi način, tada red ostaje potvrđen, i pokazuje se red onoga što jest prema prethodnomu nebitku. Ako pak nijekanje uključuje prijedlog, tada se red niječe, i smisao je: biva iz ničega, to jest ne biva iz nečega; kao kad bi se reklo: ovaj govori ni o čemu, jer ne govori o nečemu. I na oba se načina potvrđuje kada se kaže da nešto biva iz ničega. Ali na prvi način ovaj prijedlog „iz“ označuje red, kako je rečeno, a na drugi način označuje odnos tvarnoga uzroka, koji se niječe.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.