I, q. 43, a. 7
O vidljivome poslanju
Prigovor 1. Čini se da Duhu Svetomu ne pristoji vidljivo biti poslan. Za Sina se naime, prema tome što je vidljivo poslan na svijet, kaže da je manji od Oca. Ali se nikada ne čita da je Duh Sveti manji od Oca. Dakle, Duhu Svetomu ne pristoji vidljivo biti poslan.
Prigovor 2. Nadalje, vidljivo se poslanje pazi prema nekome preuzetom vidljivom stvorenju, kao poslanje Sina prema tijelu. Ali Duh Sveti nije preuzeo neko vidljivo stvorenje. Stoga se ne može reći da u nekim vidljivim stvorenjima jest na drugi način negoli u drugima, osim možda kao u znaku; kao što je također u sakramentima, i u svim zakonskim likovima. Dakle, Duh Sveti ne šalje se vidljivo, ili valja reći da se prema svemu takvomu pazi njegovo vidljivo poslanje.
Prigovor 3. Nadalje, svako je vidljivo stvorenje učinak koji pokazuje čitavo Trojstvo. Dakle, po onim se vidljivim stvorenjima ne šalje Duh Sveti više negoli druga osoba.
Prigovor 4. Nadalje, Sin je vidljivo poslan prema najdostojnijemu od vidljivih stvorenja, naime prema ljudskoj naravi. Ako se dakle Duh Sveti vidljivo šalje, trebao se poslati prema nekim razumnim stvorenjima.
Prigovor 5. Nadalje, ono što se vidljivo božanski događa, poslužuje se službom anđela, kako Augustin kaže, u III. De Trin. Ako su se dakle neka vidljiva obličja pojavila, to je bilo učinjeno po anđelima. I tako se sami anđeli šalju, a ne Duh Sveti.
Prigovor 6. Nadalje, ako se Duh Sveti vidljivo šalje, to nije doli radi očitovanja nevidljivoga poslanja, jer se nevidljivo po vidljivome očituje. Dakle, k komu nevidljivo poslanje nije bilo učinjeno, niti vidljivo poslanje nije trebalo biti učinjeno, a k svima k kojima biva nevidljivo poslanje, bilo u Novome bilo u Starome zavjetu, vidljivo bi poslanje trebalo biti učinjeno, što je očito da je neistinito. Dakle, Duh Sveti ne šalje se vidljivo.
Naprotiv, kaže se u Mt 3 da je Duh Sveti sišao nad krštenoga Gospodina u obličju goluba.
Odgovaram: Bog proviđa sve prema načinu svakoga pojedinoga. Sunaravan je pak način čovjeka da se po vidljivome privodi k nevidljivome, kako je bjelodano iz gore rečenoga, i zato je nevidljivo Božje trebalo čovjeku očitovati po vidljivome. Kao što je dakle samoga sebe Bog, i vječna proizlaženja osoba, po vidljivim stvorenjima, prema nekim pokazateljima, na neki način pokazao ljudima; tako je prikladno bilo da se i nevidljiva poslanja božanskih osoba prema nekim vidljivim stvorenjima očituju. Ipak drukčije Sin, a drukčije Duh Sveti. Duhu Svetomu naime, ukoliko proizlazi kao ljubav, pristoji biti darom posvećenja, dok Sinu, ukoliko je počelo Duha Svetoga, pristoji biti začetnikom toga posvećenja. I zato je Sin vidljivo poslan kao začetnik posvećenja, a Duh Sveti kao pokazatelj posvećenja.
Odgovor na 1. prigovor: Sin je vidljivo stvorenje u kojemu se pojavio preuzeo u jedinstvo osobe, tako da se ono što se kaže o tome stvorenju, može reći o Sinu Božjemu. I tako se, s obzirom na preuzetu narav, za Sina kaže da je manji od Oca. Ali Duh Sveti nije preuzeo vidljivo stvorenje u kojemu se pojavio u jedinstvo osobe, tako da se ono što njemu pristoji pridijeva o njemu. Stoga se ne može nazvati manjim od Oca zbog vidljivoga stvorenja.
Odgovor na 2. prigovor: vidljivo poslanje Duha Svetoga ne pazi se prema maštovitu viđenju, koje je proročko viđenje. Jer, kako Augustin kaže, u II. De Trin., „proročko viđenje nije bilo pruženo tjelesnim očima po tjelesnim oblicima, nego u duhu po duhovnim slikama tijelâ, dok su onoga goluba i oganj očima vidjeli tko god ih je vidio. Niti se opet Duh Sveti tako odnosio prema takvim obličjima kao Sin prema stijeni (jer se kaže: a stijena bijaše Krist). Ta je naime stijena već postojala u stvorenju, i po načinu djelovanja nazvana je Kristovim imenom, kojega je označivala, dok su onaj golub i oganj iznenada nastali samo zato da to označe. Nego se čine sličnima onomu plamenu koji se u grmu pojavio Mojsiju, i onomu stupu koji je narod slijedio u pustinji, te munjama i gromovima koji su nastajali kada se Zakon davao na gori, naime radi toga je postojalo tjelesno obličje tih stvari, da nešto označi, te prođe“. Tako je dakle očito da se vidljivo poslanje niti pazi prema proročkim viđenjima, koja su bila maštovita, a ne tjelesna, niti prema sakramentalnim znakovima Staroga i Novoga zavjeta, u kojima se neke već postojeće stvari preuzimaju da nešto označe. Nego se za Duha Svetoga kaže da je vidljivo poslan ukoliko je bio pokazan u određenim stvorenjima, kao u znakovima, posebno za to načinjenima.
Odgovor na 3. prigovor: premda je ta vidljiva stvorenja izvelo čitavo Trojstvo, ipak su načinjena da posebno pokažu ovu ili onu osobu. Kao što se naime različitim imenima označuju Otac i Sin i Duh Sveti, tako su se također različitim stvarima mogli označiti; premda među njima nema nikakva odvajanja ili različitosti.
Odgovor na 4. prigovor: osobu je Sina trebalo objaviti kao začetnika posvećenja, kako je rečeno, i zato je trebalo da vidljivo poslanje Sina bude prema razumnoj naravi, kojoj pripada djelovati, i kojoj može pristajati posvećivati. Pokazatelj pak posvećenja moglo je biti bilo koje drugo stvorenje. Niti je trebalo da vidljivo stvorenje za to oblikovano bude preuzeto od Duha Svetoga u jedinstvo osobe, budući da se nije preuzimalo radi toga da nešto djeluje, nego samo radi pokazivanja. I zbog toga također nije trebalo trajati, osim dokle god izvršava svoju službu.
Odgovor na 5. prigovor: ta su vidljiva stvorenja oblikovana službom anđela, no ne radi označavanja anđelove osobe, nego radi označavanja osobe Duha Svetoga. Budući dakle da je Duh Sveti bio u tim vidljivim stvorenjima kao označeno u znaku, zbog toga se prema njima za Duha Svetoga kaže da biva vidljivo poslan, a ne anđeo.
Odgovor na 6. prigovor: ne pripada nužnosti nevidljivoga poslanja da se uvijek očituje nekim izvanjskim vidljivim znakom, nego, kako se kaže u 1 Kor 12: „očitovanje se Duha daje svakomu na korist“, naime Crkve. Koja je korist da se po takvim vidljivim znakovima vjera potvrdi i proširi. Što je ponajprije učinjeno po Kristu i po apostolima, prema onome iz Heb 2: „pošto je počelo naviještati po Gospodinu, od onih koji su čuli među nama se utvrdilo“. I zato je posebno trebalo biti izvršeno vidljivo poslanje Duha Svetoga k Kristu i k apostolima, i k nekim prvotnim svetima, u kojima se na neki način utemeljivala Crkva, tako ipak da vidljivo poslanje izvršeno k Kristu pokaže nevidljivo poslanje izvršeno k njemu ne tada, nego u početku njegova začeća. Izvršeno je pak vidljivo poslanje k Kristu, pri krštenju doduše pod obličjem goluba, što je plodna životinja, da se pokaže u Kristu autoritet davanja milosti po duhovnome preporođenju, stoga je Očev glas zagrmio: „ovo je Sin moj ljubljeni“, da bi se na sličnost Jedinorođenoga drugi preporodili. Pri preobraženju pak pod obličjem svijetla oblaka, da se pokaže obilje nauka, stoga je rečeno: „njega slušajte“. K apostolima pak pod obličjem daha, da se pokaže vlast službe u dijeljenju sakramenata, stoga im je rečeno: „kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se“. A pod ognjenim jezicima, da se pokaže služba naučavanja, stoga se kaže da „počeše govoriti različitim jezicima“. K ocima pak Staroga zavjeta vidljivo poslanje Duha Svetoga nije trebalo biti izvršeno jer je prije trebalo dovršiti vidljivo poslanje Sina negoli Duha Svetoga, budući da Duh Sveti očituje Sina, kao Sin Oca. Bila su ipak učinjena vidljiva ukazanja božanskih osoba ocima Staroga zavjeta. Koja se doduše ne mogu nazvati vidljivim poslanjima, jer nisu bila učinjena, prema Augustinu, radi označavanja prebivanja božanske osobe po milosti, nego radi očitovanja nečega drugoga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.