Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 43, a. 3

Prema čemu se božanska osoba nevidljivo šalje

Prigovor 1. Čini se da nevidljivo poslanje božanske osobe nije samo prema daru posvećujuće milosti. To naime da se božanska osoba šalje jest to da se ona daruje. Ako se dakle božanska osoba šalje samo prema darovima posvećujuće milosti, neće se darovati sama božanska osoba, nego samo njezini darovi. Što je zabluda onih koji govore da se Duh Sveti ne daje, nego njegovi darovi.

Prigovor 2. Nadalje, ovaj prijedlog „prema“ označuje odnos nekoga uzroka. Ali božanska je osoba uzrok tome što se ima dar posvećujuće milosti, a ne obrnuto; prema onome iz Rim 5: „ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan“. Dakle, neprikladno se kaže da se božanska osoba šalje prema darovima posvećujuće milosti.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže, u IV. De Trin., da se „za Sina, kada se vremenito umom prima, kaže da biva poslan“. Ali Sin se spoznaje ne samo po posvećujućoj milosti, nego i po besplatno danoj milosti, kao po vjeri i po znanju. Dakle, božanska se osoba ne šalje prema samoj posvećujućoj milosti.

Prigovor 4. Nadalje, Raban kaže da je Duh Sveti dan apostolima za činjenje čudesa. To pak nije dar posvećujuće milosti, nego besplatno dane milosti. Dakle, božanska se osoba ne daje samo prema posvećujućoj milosti.

Naprotiv, Augustin kaže, u XV. De Trin., da Duh Sveti proizlazi vremenito radi posvećivanja stvorenja. Poslanje je pak vremenito proizlaženje. Budući dakle da posvećenje stvorenja biva samo po posvećujućoj milosti, slijedi da poslanje božanske osobe biva samo po posvećujućoj milosti.

Odgovaram: božanskoj osobi pristoji biti poslana, prema tome što na novi način postoji u nekome; a biti dana, prema tome što se posjeduje od nekoga. Nijedno pak od toga nije doli prema posvećujućoj milosti. Postoji naime jedan zajednički način po kojemu je Bog u svim stvarima po biti, moći i prisutnosti, kao uzrok u učincima koji sudjeluju u njegovoj dobroti. Iznad toga pak zajedničkoga načina, postoji jedan posebni, koji pristoji razumnomu stvorenju, u kojemu se za Boga kaže da jest kao spoznato u onome koji spoznaje i ljubljeno u onome koji ljubi. I jer, spoznavajući i ljubeći, razumno stvorenje svojim djelovanjem doseže do samoga Boga, prema tomu se posebnomu načinu za Boga ne samo kaže da je u razumnome stvorenju, nego i da prebiva u njemu kao u svojemu hramu. Tako dakle nijedan drugi učinak ne može biti razlog da božanska osoba bude na novi način u razumnome stvorenju, osim posvećujuće milosti. Stoga se samo prema posvećujućoj milosti šalje i vremenito proizlazi božanska osoba. Slično, kaže se da posjedujemo samo ono čime se slobodno možemo služiti ili uživati. Imati pak vlast uživanja božanske osobe biva samo prema posvećujućoj milosti. Pa ipak u samome daru posvećujuće milosti Duh se Sveti posjeduje, i prebiva u čovjeku. Stoga se sam Duh Sveti daje i šalje.

Odgovor na 1. prigovor: po daru se posvećujuće milosti usavršuje razumno stvorenje radi toga da se slobodno ne samo stvorenim darom služi, nego da samom božanskom osobom uživa. I zato nevidljivo poslanje biva prema daru posvećujuće milosti, a ipak se sama božanska osoba daje.

Odgovor na 2. prigovor: posvećujuća milost raspolaže dušu za posjedovanje božanske osobe, i to se označuje kada se kaže da se Duh Sveti daje prema daru milosti. Pa ipak sam dar milosti jest od Duha Svetoga, i to se označuje kada se kaže da se ljubav Božja razlijeva u srcima našim po Duhu Svetome.

Odgovor na 3. prigovor: premda se po nekim učincima Sin može spoznati od nas, ipak po nekim učincima ne prebiva u nama, niti se posjeduje od nas.

Odgovor na 4. prigovor: činjenje čudesa očituje posvećujuću milost, kao i dar proroštva, i svaka besplatno dana milost. Stoga se u 1 Kor 12 besplatno dana milost naziva očitovanjem Duha. Tako se dakle apostolima kaže da je dan Duh Sveti za činjenje čudesa, jer im je dana posvećujuća milost sa znakom koji je očituje. Kada bi se pak dao samo znak posvećujuće milosti bez milosti, ne bi se reklo da se jednostavno daje Duh Sveti; osim možda s nekim određenjem, prema tome kako se kaže da se nekomu daje proročki duh ili duh čudesa, ukoliko od Duha Svetoga ima moć prorokovanja ili činjenja čudesa.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.