Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 42, a. 6

Jesu li jednake prema moći

Prigovor 1. Čini se da Sin nije jednak Ocu prema moći. Kaže se naime u Iv 5: „ne može Sin sam od sebe činiti ništa, osim što vidi da Otac čini“. Otac pak može sam od sebe činiti. Dakle, Otac je veći od Sina prema moći.

Prigovor 2. Nadalje, veća je moć onoga koji zapovijeda i poučava, negoli onoga koji sluša i čuje. No Otac nalaže Sinu, prema onome iz Iv 14: „kako mi je zapovijed dao Otac, tako činim“. Otac također poučava Sina, prema onome iz Iv 5: „Otac ljubi Sina, i sve mu pokazuje što sam čini“. Slično i Sin čuje, prema onome iz Iv 5: „kako čujem, sudim“. Dakle, Otac je veće moći negoli Sin.

Prigovor 3. Nadalje, Očevoj svemogućnosti pripada to da može sebi roditi jednaka Sina, kaže naime Augustin, u knjizi Contra Maximin.: „ako nije mogao roditi sebi jednaka, gdje je svemogućnost Boga Oca?“ Ali Sin ne može roditi Sina, kako je gore pokazano. Dakle, što god pripada Očevoj svemogućnosti, ne može Sin. I tako mu nije jednak u moći.

Naprotiv, kaže se u Iv 5: „što god Otac čini, to i Sin jednako čini“.

Odgovaram: nužno je reći da je Sin jednak Ocu u moći. Moć djelovanja naime slijedi savršenost naravi, vidimo naime u stvorenjima da što god ima savršeniju narav, to je veće snage u djelovanju. Pokazano je pak gore da sam pojam božanskoga očinstva i sinovstva zahtijeva da Sin bude jednak Ocu u veličini, to jest u savršenosti naravi. Stoga preostaje da je Sin jednak Ocu u moći. A isti je razlog i glede Duha Svetoga u usporedbi s obojicom.

Odgovor na 1. prigovor: time što se kaže da Sin ne može sam od sebe činiti ništa, ne oduzima se Sinu neka moć koju bi imao Otac; budući da se odmah dodaje da što god Otac čini, Sin jednako čini. Nego se pokazuje da Sin ima moć od Oca, od koga ima narav. Stoga Hilarije kaže, u IX. De Trin.: „božanske je naravi ovo jedinstvo, da Sin tako djeluje po sebi što ne djeluje od sebe“.

Odgovor na 2. prigovor: u Očevu pokazivanju i Sinovljevu slušanju ne shvaća se ništa drugo doli to da Otac priopćuje znanje Sinu, kao i bit. I na isto se može svesti Očeva zapovijed, po tome što mu je odvijeka dao znanje i volju onoga što valja činiti, rađajući ga. Ili radije valja svesti na Krista prema ljudskoj naravi.

Odgovor na 3. prigovor: kao što je ista bit koja je u Ocu očinstvo, u Sinu sinovstvo; tako je ista moć kojom Otac rađa, i kojom se Sin rađa. Stoga je očito da što god može Otac, može Sin. Ipak ne slijedi da može rađati, nego se mijenja „što“ u „prema nečemu“, naime rađanje označuje odnos u božanskome. Ima dakle Sin istu svemogućnost koju ima Otac, ali s drugim odnosom. Jer Otac je ima kao darovatelj, i to se označuje kada se kaže da može rađati. Sin pak je ima kao primatelj, i to se označuje kada se kaže da se može rađati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.