I, q. 42, a. 2
Je li osoba koja proizlazi jednaka onoj od koje proizlazi, prema vječnosti
Prigovor 1. Čini se da osoba koja proizlazi nije suvječna svojemu počelu, kao Sin Ocu. Arije naime navodi dvanaest načina rađanja. Prvi je način prema istjecanju crte iz točke, gdje nedostaje jednakost jednostavnosti. Drugi je način prema isijavanju zraka od sunca, gdje nedostaje jednakost naravi. Treći je način prema otisku ili utiskivanju od pečata, gdje nedostaje istobitnost i djelotvornost moći. Četvrti je način prema ulijevanju dobre volje od Boga, gdje također nedostaje istobitnost. Peti je način prema izlaženju akcidenta iz supstancije, ali akcidentu nedostaje subsistencija. Šesti je način prema apstrahiranju oblika od tvari, kao što osjetilo prima oblik od osjetne stvari, gdje nedostaje jednakost duhovne jednostavnosti. Sedmi je način prema pobuđivanju volje mišlju, a to je pobuđivanje vremenito. Osmi je način prema preoblikovanju, kao što od tuča biva kip, što je tvarno. Deveti je način gibanje od pokretača, a ovdje se također postavlja učinak i uzrok. Deseti je način prema izvođenju vrsta iz roda, što ne pristoji u božanskome, jer se Otac ne pridijeva o Sinu kao rod o vrsti. Jedanaesti je način prema predodžbi, kao vanjska škrinja prema onoj koja je u umu. Dvanaesti je način prema rođenju, kao što je čovjek od oca, gdje postoji prije i poslije prema vremenu. Bjelodano je dakle da u svakome načinu na koji je nešto od drugoga, ili nedostaje jednakost naravi, ili jednakost trajanja. Ako je dakle Sin od Oca, valja reći ili da je on manji od Oca, ili kasniji, ili oboje.
Prigovor 2. Nadalje, sve što je od drugoga, ima počelo. Ali ništa vječno nema počelo. Dakle, Sin nije vječan, niti Duh Sveti.
Prigovor 3. Nadalje, sve što propada, prestaje postojati. Dakle, sve što se rađa, počinje postojati, naime zato se rađa, da bude. Ali Sin je rođen od Oca. Dakle, počinje postojati, i nije suvječan Ocu.
Prigovor 4. Nadalje, ako je Sin rođen od Oca, ili se uvijek rađa, ili se može navesti neki čas njegova rađanja. Ako se uvijek rađa; a dok je god nešto u rađanju, nesavršeno je, kao što je bjelodano u onome što je sukcesivno, što je uvijek u nastajanju, poput vremena i gibanja, slijedi da je Sin uvijek nesavršen; što je neprikladno. Može se dakle navesti neki čas rađanja Sina. Prije toga dakle časa Sin nije bio.
Naprotiv, Atanazije kaže da su „sve tri osobe međusobno suvječne“.
Odgovaram: nužno je reći da je Sin suvječan Ocu. Radi bjelodanosti ovoga, valja razmotriti da to da nešto što postoji iz počela bude kasnije od svojega počela može nastati iz dvoga: na jedan način sa strane djelatnika; na drugi način sa strane djelovanja. Sa strane djelatnika doduše drukčije je u dragovoljnim djelatnicima, a drukčije u naravnim djelatnicima. U dragovoljnim djelatnicima doista zbog izbora vremena: kao što je naime u moći dragovoljnoga djelatnika izabrati oblik koji će podijeliti učinku, kako je gore rečeno, tako je u njegovoj moći izabrati vrijeme u kojemu će proizvesti učinak. U naravnim se pak djelatnicima to događa zato što neki djelatnik nema od početka savršenost snage naravno za djelovanje, nego mu ona prispijeva nakon nekoga vremena; kao što čovjek ne može rađati od početka. Sa strane pak djelovanja priječi se da ono što je od počela bude u isti mah sa svojim počelom zbog toga što je djelovanje sukcesivno. Stoga, uzme li se da bi neki djelatnik takvim djelovanjem počeo djelovati čim postoji, učinak ne bi bio odmah u istome času, nego u času u kojemu svršava djelovanje. Bjelodano je pak prema prethodnome da Otac ne rađa Sina voljom, nego naravlju. I opet, da je narav Očeva odvijeka bila savršena. I opet, da djelovanje kojim Otac proizvodi Sina nije sukcesivno, jer bi se tako Sin Božji sukcesivno rađao, i njegovo bi rađanje bilo tvarno i s gibanjem, što je nemoguće. Preostaje dakle da je Sin bio kad god je bio Otac. I tako je Sin suvječan Ocu, i slično Duh Sveti obojici.
Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin kaže, u knjizi De verbis Domini, nijedan način proizlaženja nekoga stvorenja ne predočuje savršeno božansko rađanje, stoga valja iz mnogih načina prikupiti sličnost, da se ono što nedostaje iz jednoga, na neki način nadopuni iz drugoga. I zbog toga se kaže na Efeškome saboru: „da Sin uvijek supostoji suvječan Ocu, neka ti navijesti sjaj; netrpljivost rođenja neka pokaže riječ; istobitnost Sina neka naznači ime“. Između svega ipak izričitije predočuje proizlaženje riječi iz razuma, koja doista nije kasnija od onoga iz koga proizlazi; osim ako je takav razum koji prelazi iz mogućnosti u čin, što se u Bogu ne može reći.
Odgovor na 2. prigovor: vječnost isključuje počelo trajanja, ali ne počelo podrijetla.
Odgovor na 3. prigovor: svako je propadanje neka promjena, i zato sve što propada počinje ne biti, i prestaje biti. No božansko rađanje nije preinaka, kako je gore rečeno. Stoga se Sin uvijek rađa, i Otac uvijek rađa.
Odgovor na 4. prigovor: u vremenu je jedno ono što je nedjeljivo, naime čas; a drugo ono što traje, naime vrijeme. No u vječnosti sam nedjeljivi sada uvijek je postojan, kako je gore rečeno. Rađanje pak Sina nije u sada vremena, ili u vremenu, nego u vječnosti. I zato se, radi označavanja prisutnosti i postojanosti vječnosti, može reći da se uvijek rađa, kako je rekao Origen. Ali, kako Grgur i Augustin kažu, bolje je da se kaže uvijek rođen, tako da riječ „uvijek“ označuje postojanost vječnosti, a riječ „rođen“ savršenost rođenoga. Tako dakle Sin niti je nesavršen, niti je bilo kada nije bio, kako je rekao Arije.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.