I, q. 42, a. 1
Ima li jednakost mjesta u božanskim osobama
Prigovor 1. Čini se da jednakost ne pristoji božanskim osobama. Jednakost se naime pazi prema jednome u količini, kako je bjelodano po Filozofu, u V. Metaphys. U božanskim se pak osobama ne nalazi ni unutrašnja neprekinuta količina, koja se naziva veličina; ni vanjska neprekinuta količina, koja se naziva mjesto i vrijeme; niti se prema razdijeljenoj količini u njima nalazi jednakost, jer su dvije osobe više nego jedna. Dakle, božanskim osobama ne pristoji jednakost.
Prigovor 2. Nadalje, božanske su osobe jedne biti, kako je gore rečeno. A bit se označuje na način oblika. Suglasje pak u obliku ne čini jednakost, nego sličnost. Dakle, u božanskim osobama treba reći sličnost, a ne jednakost.
Prigovor 3. Nadalje, u čemu se god nalazi jednakost, to je međusobno jednako, jer se jednako naziva jednakim jednakomu. Ali božanske se osobe ne mogu nazvati međusobno jednakima. Jer, kako Augustin kaže, u VI. De Trin., „slika, ako savršeno ispunja ono čija je slika, sama se izjednačuje s time, a ne ono sa svojom slikom“. Slika je pak Očeva Sin, i tako Otac nije jednak Sinu. Dakle, u božanskim se osobama ne nalazi jednakost.
Prigovor 4. Nadalje, jednakost je neki odnos. Ali nijedan odnos nije zajednički svim osobama, budući da se prema odnosima osobe međusobno razlikuju. Dakle, jednakost ne pristoji božanskim osobama.
Naprotiv, Atanazije kaže da su „tri osobe međusobno suvječne i sujednake“.
Odgovaram: nužno je postaviti jednakost u božanskim osobama. Jer se prema Filozofu, u X. Metaphys., jednako izriče kao po nijekanju manjega i većega. Ne možemo pak u božanskim osobama postaviti nešto veće i manje, jer, kako Boetije kaže, u knjizi De Trin., njih razlika, naime božanstva, prati, „koji ili povećavaju ili umanjuju, poput arijanaca koji, stupnjevima zasluga mijenjajući Trojstvo, razvlače ga te ga svode na mnoštvo“. Čemu je razlog to što nejednakih ne može biti brojčano jedna količina. Količina pak u božanskome nije ništa drugo doli njegova bit. Stoga preostaje: kad bi u božanskim osobama bila neka nejednakost, u njima ne bi bila jedna bit, i tako tri osobe ne bi bile jedan Bog, što je nemoguće. Treba dakle postaviti jednakost u božanskim osobama.
Odgovor na 1. prigovor: dvostruka je količina. Jedna naime koja se naziva količina mase ili protežna količina, koja se nalazi samo u tjelesnim stvarima, stoga u božanskim osobama nema mjesta. No druga je količina snage, koja se pazi prema savršenosti neke naravi ili oblika, a ta se količina označuje prema tome kako se za nešto kaže da je više ili manje toplo, ukoliko je savršenije ili manje savršeno u toplini. Takva se pak djelatna količina pazi ponajprije u korijenu, to jest u samoj savršenosti oblika ili naravi, i tako se naziva duhovna veličina, kao što se kaže velika toplina zbog njezine pojačanosti i savršenosti. I zato Augustin kaže, u VI. De Trin., da „u onome što nije veliko masom, to je biti veći što je biti bolji“, naime boljim se naziva ono što je savršenije. Kao drugo pak pazi se djelatna količina u učincima oblika. Prvi je pak učinak oblika bitak, naime svaka stvar ima bitak prema svojemu obliku. Drugi je pak učinak djelovanje, naime svaki djelatnik djeluje po svojemu obliku. Pazi se dakle djelatna količina i prema bitku, i prema djelovanju; prema bitku doduše, ukoliko je ono što je savršenije naravi dugotrajnije; a prema djelovanju pak, ukoliko je ono što je savršenije naravi moćnije za djelovanje. Tako se dakle, kako Augustin kaže, u knjizi De fide ad Petrum, shvaća jednakost u Ocu i Sinu i Duhu Svetome, „ukoliko nitko od ovih ili ne prethodi vječnošću, ili ne nadvisuje veličinom, ili ne nadmašuje moći“.
Odgovor na 2. prigovor: gdje se pazi jednakost prema djelatnoj količini, jednakost u sebi uključuje sličnost, i nešto više, jer isključuje presezanje. Što god naime sudjeluje u jednomu obliku, može se nazvati sličnim, makar i nejednako sudjelovalo u tome obliku, kao kad bi se reklo da je zrak sličan vatri u toplini, ali se ne može nazvati jednakim ako jedno savršenije od drugoga sudjeluje u tome obliku. I jer ne samo da je jedna narav Oca i Sina, nego je i jednako savršeno u obojici, zato ne kažemo samo da je Sin sličan Ocu, kako bi se isključila Eunomijeva zabluda; nego kažemo i jednak, kako bi se isključila Arijeva zabluda.
Odgovor na 3. prigovor: jednakost ili sličnost u božanskome se može označiti na dva načina, naime po imenicama i po glagolima. Prema onome doduše kako se označuje po imenicama, uzajamna jednakost i sličnost izriče se u božanskim osobama, naime Sin je jednak i sličan Ocu, i obrnuto. I to stoga što božanska bit nije više Očeva negoli Sinovljeva, stoga, kao što Sin ima veličinu Očevu, što znači da je on jednak Ocu, tako Otac ima veličinu Sinovljevu, što znači da je on jednak Sinu. Ali što se tiče stvorenja, kako Dionizije kaže, u IX. pogl. De div. nom., „ne prima se obrat jednakosti i sličnosti“. Kaže se naime da su uzrokovane stvari slične uzrocima, ukoliko imaju oblik uzrokâ, ali ne i obrnuto, jer je oblik ponajprije u uzroku, a drugotno u uzrokovanome. Ali glagoli označuju jednakost s gibanjem. I premda u božanskome nema gibanja, ondje se ipak nalazi primati. Budući dakle da Sin prima od Oca ono po čemu mu je jednak, a ne obrnuto, zbog toga kažemo da se Sin izjednačuje s Ocem, a ne obrnuto.
Odgovor na 4. prigovor: u božanskim osobama nema ničega za razmatranje osim biti, u kojoj su zajedničke, i odnosa, u kojima se razlikuju. Jednakost pak oboje uključuje, naime razlikovanje osoba, jer se ništa samome sebi ne naziva jednakim; i jedinstvo biti, jer su po tome osobe međusobno jednake što su jedne veličine i biti. Bjelodano je pak da se isto prema samome sebi ne odnosi nekim stvarnim odnosom. Niti se opet jedan odnos odnosi prema drugomu po nekom drugom odnosu, naime kada kažemo da se očinstvo opire sinovstvu, opreka nije srednji odnos između očinstva i sinovstva. Jer bi se na oba načina odnos umnažao u beskonačnost. I zato jednakost i sličnost u božanskim osobama nije neki stvarni odnos različit od osobnih odnosa, nego u svojemu pojmu uključuje i odnose koji razlikuju osobe, i jedinstvo biti. I stoga Učitelj kaže, u XXXI. dist. I. Sent., da je u ovima nazivlje samo relativno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.