Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 41, a. 6

Može li pojmovni čin svršavati na više osoba

Prigovor 1. Čini se da pojmovni čin može svršavati na više osoba, tako da u božanskome bude više rođenih ili udahnutih osoba. Naime, u kome god se nalazi moć rađanja, taj može rađati. No u Sinu se nalazi moć rađanja. Dakle, on može rađati. Ali ne samoga sebe. Dakle, drugoga Sina. Prema tome, u božanskome može biti više Sinova.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže, Contra Maximinum: „Sin nije rodio stvoritelja; naime ne da nije mogao, nego nije trebalo“.

Prigovor 3. Nadalje, Bog Otac moćniji je za rađanje negoli stvoreni otac. No jedan čovjek može roditi više sinova. Dakle i Bog, osobito zato što se Očeva moć, rođenjem jednoga Sina, ne umanjuje.

Naprotiv, u božanskome se ne razlikuju bitak i moć. Kad bi dakle u božanskome moglo biti više Sinova, bilo bi više Sinova. I tako bi u božanskome bilo više osoba od triju, što je krivovjerno.

Odgovaram: kako kaže Atanazije, „u božanskome je samo jedan Otac, jedan Sin, jedan Duh Sveti“. Čemu se doduše može navesti četverostruk razlog. Prvi sa strane odnosa, kojima se jedino osobe razlikuju. Budući naime da su božanske osobe sami subsistentni odnosi, ne bi moglo biti više Otaca ili više Sinova u božanskome, osim kad bi bilo više očinstava i više sinovstava. To pak ne bi moglo biti osim po tvarnome razlikovanju stvari; jer se oblici jedne vrste ne umnažaju osim po tvari, koje u božanskome nema. Stoga u božanskome ne može biti doli jedno jedino subsistentno sinovstvo; kao što i subsistentna bjelina ne bi mogla biti doli jedna. Drugi pak proizlazi iz načina proizlaženjâ. Jer Bog sve spoznaje i hoće jednim i jednostavnim činom. Stoga ne može biti doli jedna osoba koja proizlazi na način riječi, a to je Sin; i samo jedna na način ljubavi, a to je Duh Sveti. Treći se razlog uzima iz načina proizlaženja. Jer same osobe proizlaze naravno, kako je rečeno, a narav je određena na jedno. Četvrti iz savršenosti božanskih osoba. Po tome je naime Sin savršen što je u njemu sadržano sve božansko sinovstvo, i što je samo jedan Sin. I slično valja reći o drugim osobama.

Odgovor na 1. prigovor: premda jednostavno valja dopustiti da moć koju ima Otac, ima i Sin; ipak ne valja dopustiti da Sin ima moć rađanja ako je „rađanja“ gerund glagola u radnome obliku, tako da smisao bude da Sin ima moć za rađanje. Kao što, premda je isti bitak Oca i Sina, Sinu ipak ne pristoji biti Otac, zbog pojmovnoga dodatka. Ako je pak ovo što kažem „rađanja“ gerundiv glagola u trpnome obliku, moć rađanja jest u Sinu, to jest da bude rođen. I slično ako je gerund bezličnoga glagola, tako da smisao bude: moć rađanja, to jest kojom se od neke osobe rađa.

Odgovor na 2. prigovor: Augustin u onim riječima ne namjerava reći da bi Sin mogao roditi Sina, nego da to što ne rađa ne dolazi od nemoći Sina, kako će se dolje pokazati.

Odgovor na 3. prigovor: nematerijalnost i božansko savršenstvo zahtijevaju da u božanskome ne može biti više Sinova, kako je rečeno. Stoga to što nema više Sinova ne dolazi od Očeve nemoći za rađanje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.