I, q. 41, a. 5
Što označuje takva moć
Prigovor 1. Čini se da moć rađanja ili disanja označuje odnos, a ne bit. Moć naime označuje počelo, kako je očito iz njezine definicije, kaže se naime da je djelatna moć počelo djelovanja, kako je očito u V. Metaphys. Ali počelo se u božanskome s obzirom na osobu izriče pojmovno. Dakle, moć u božanskome ne označuje bit, nego odnos.
Prigovor 2. Nadalje, u božanskome se ne razlikuje moći i djelovati. Ali rađanje u božanskome označuje odnos. Dakle i moć rađanja.
Prigovor 3. Nadalje, ono što označuje bit u božanskome zajedničko je trima osobama. Ali moć rađanja nije zajednička trima osobama, nego vlastita Ocu. Dakle, ne označuje bit.
Naprotiv, kao što Bog može roditi Sina, tako i hoće. Ali volja rađanja označuje bit. Dakle i moć rađanja.
Odgovaram: neki su rekli da moć rađanja označuje odnos u božanskome. Ali to ne može biti. Naime ono se vlastito naziva moć u bilo kojemu djelatniku čime djelatnik djeluje. Svatko pak tko nešto proizvodi svojim djelovanjem, proizvodi sebi slično s obzirom na oblik kojim djeluje, kao što je rođeni čovjek sličan roditelju u ljudskoj naravi, po snazi koje otac može roditi čovjeka. Ono je dakle rodiljna moć u nekome tko rađa u čemu se rođeno suobličuje onomu koji rađa. Sin pak Božji suobličuje se Ocu roditelju u božanskoj naravi. Stoga je božanska narav u Ocu moć rađanja u njemu. Stoga i Hilarije kaže, u V. De Trin.: „Božje rođenje ne može ne držati onu narav iz koje je proizišlo; naime ne subsistira ništa drugo doli Bog ono što ne subsistira od druguda doli od Boga“. Tako dakle treba reći da moć rađanja ponajprije označuje božansku bit, kako Učitelj kaže, u dist. VII. I. Sent.; a ne samo odnos. Pa ni bit ukoliko je isto s odnosom, tako da podjednako označuje oboje. Premda se naime očinstvo označuje kao oblik Oca, ono je ipak osobno svojstvo, koje se odnosi prema osobi Oca kao pojedinačni oblik prema nekomu stvorenomu individuumu. Pojedinačni pak oblik, u stvorenim stvarima, uspostavlja osobu koja rađa, ali nije ono čime roditelj rađa, inače bi Sokrat rađao Sokrata. Stoga se ni očinstvo ne može shvatiti kao ono čime Otac rađa, nego kao ono što uspostavlja osobu roditelja, inače bi Otac rađao Oca. Ali ono čime Otac rađa jest božanska narav, u kojoj mu se Sin suobličuje. I prema ovomu Damaščanin kaže da je rađanje djelo naravi, ne kao one koja rađa, nego kao onoga čime onaj koji rađa rađa. I zato moć rađanja označuje u nominativu božansku narav, a u kosome padežu odnos.
Odgovor na 1. prigovor: moć ne označuje sam odnos počela, inače bi bila u rodu odnosa, nego označuje ono što jest počelo; ne doduše kao što se djelatnik naziva počelom, nego kao što se ono čime djelatnik djeluje naziva počelom; djelatnik se pak razlikuje od načinjenoga, i onaj koji rađa od rođenoga, ali ono čime onaj koji rađa rađa zajedničko je rođenomu i roditelju; i to savršenije što je rađanje savršenije. Stoga, budući da je božansko rađanje najsavršenije, ono čime roditelj rađa zajedničko je rođenomu i roditelju, i brojčano isto, a ne samo vrsno, kao u stvorenim stvarima. Po ovome dakle što kažemo da je božanska bit počelo čime onaj koji rađa rađa, ne slijedi da se božanska bit razlikuje; kao što bi slijedilo kada bi se reklo da božanska bit rađa.
Odgovor na 2. prigovor: tako je isto u božanskome moć rađanja s rađanjem kao što je božanska bit s rađanjem i očinstvom isto po stvari, ali ne po razumu.
Odgovor na 3. prigovor: kada kažem moć rađanja, moć se označuje u nominativu, a rađanje u kosome padežu; kao kad bih rekao bit Očeva. Stoga s obzirom na bit koja se označuje, moć rađanja zajednička je trima osobama, ali s obzirom na pojam koji se suoznačuje, vlastita je osobi Oca.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.