I, q. 41, a. 4
Treba li u božanskome postaviti moć s obzirom na pojmovne čine
Prigovor 1. Čini se da u božanskome nema moći s obzirom na pojmovne čine. Svaka je naime moć ili djelatna, ili trpnja. Ali nijedna ovdje ne može pristajati, jer trpne moći nema u Bogu, kako je gore pokazano; djelatna pak moć ne pristoji jednoj osobi s obzirom na drugu, budući da božanske osobe nisu načinjene, kako je pokazano. Dakle, u božanskome nema moći za pojmovne čine.
Prigovor 2. Nadalje, moć se izriče prema mogućemu. Ali božanske osobe nisu iz broja mogućih, nego iz broja nužnih. Dakle, s obzirom na pojmovne čine, kojima božanske osobe proizlaze, ne treba postavljati moć u božanskome.
Prigovor 3. Nadalje, Sin proizlazi kao riječ, što je poimanje razuma, dok Duh Sveti proizlazi kao ljubav, koja pripada volji. Ali se moć u Bogu izriče u usporedbi s učincima, a ne u usporedbi sa spoznavanjem i htijenjem, kako je gore izloženo. Dakle, u božanskome se ne treba izricati moć u usporedbi s pojmovnim činima.
Naprotiv, Augustin kaže, protiv krivovjerca Maksimina: „ako Bog Otac nije mogao roditi sebi jednaka Sina, gdje je svemogućnost Boga Oca?“ Dakle, u božanskome postoji moć s obzirom na pojmovne čine.
Odgovaram: kao što se postavljaju pojmovni čini u božanskome, tako je nužno ondje postaviti moć s obzirom na takve čine, budući da moć ne označuje ništa drugo doli počelo nekoga čina. Stoga, budući da Oca shvaćamo kao počelo rađanja, a Oca i Sina kao počelo disanja, nužno je da Ocu pripišemo moć rađanja, a Ocu i Sinu moć disanja. Jer moć rađanja označuje ono čime onaj koji rađa rađa, a svatko tko rađa rađa nečim, stoga u svakome koji rađa treba postaviti moć rađanja, a u onome koji diše moć disanja.
Odgovor na 1. prigovor: kao što prema pojmovnim činima nijedna osoba ne proizlazi kao načinjena, tako se ni moć za pojmovne čine ne izriče u božanskome s obzirom na neku načinjenu osobu, nego samo s obzirom na osobu koja proizlazi.
Odgovor na 2. prigovor: moguće, prema tome kako se opire nužnomu, slijedi trpnu moć, koje nema u božanskome. Stoga ni u božanskome nema ničega mogućega na taj način, nego samo prema tome kako je moguće sadržano pod nužnim. Tako se pak može reći da, kao što je to da Bog jest moguće, tako je to da se Sin rađa moguće.
Odgovor na 3. prigovor: moć označuje počelo. Počelo pak uključuje razlikovanje od onoga čega je počelo. Razmatra se pak dvostruko razlikovanje u onome što se izriče o Bogu, jedno po stvari, a drugo samo po razumu. Po stvari doduše, Bog se po biti razlikuje od stvari kojih je po stvaranju počelo, kao što se jedna osoba razlikuje od druge, koje je počelo, prema pojmovnomu činu. Ali se djelovanje od djelatnika ne razlikuje u Bogu osim samo po razumu, inače bi djelovanje bilo akcident u Bogu. I zato se s obzirom na ona djelovanja prema kojima neke stvari proizlaze različite od Boga, bilo bitno bilo osobno, Bogu može pripisati moć, prema vlastitomu pojmu počela. I zato, kao što postavljamo moć stvaranja u Bogu, tako možemo postaviti moć rađanja ili disanja. Ali spoznavati i htjeti nisu takvi čini koji bi označivali proizlaženje neke stvari različite od Boga, bilo bitno bilo osobno. Stoga se s obzirom na te čine ne može očuvati pojam moći u Bogu, osim samo prema načinu shvaćanja i označavanja; ukoliko se različito označuju u Bogu razum i spoznavanje, premda je samo spoznavanje Božje njegova bit, koja nema počela.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.