I, q. 41, a. 3
Proizlazi li, prema takvim činima, osoba iz ničega ili iz nečega
Prigovor 1. Čini se da pojmovni čini nisu iz nečega. Jer ako Otac rađa Sina iz nečega, ili iz samoga sebe, ili iz nečega drugoga. Ako iz nečega drugoga, budući da ono iz čega se nešto rađa jest u onome što se rađa, slijedi da je nešto tuđe Ocu u Sinu. Što je protivno Hilariju, u VII. De Trin., gdje kaže: „ništa u ovima nije različito ili tuđe“. Ako pak Sina Otac rađa iz samoga sebe, a ono iz čega se nešto rađa, ako je postojano, prima pridijevanje onoga što se rađa; kao što kažemo da je čovjek bijel, jer čovjek ostaje kada od nebijeloga biva bijel, slijedi dakle da Otac ili ne ostaje, kada je Sin rođen, ili da je Otac Sin, što je neistinito. Ne rađa dakle Otac Sina iz nečega, nego iz ničega.
Prigovor 2. Nadalje, ono iz čega se nešto rađa jest počelo onoga što se rađa. Ako dakle Otac rađa Sina iz svoje biti ili naravi, slijedi da je bit ili narav Očeva počelo Sina. Ali ne tvarno počelo, jer tvari nema mjesta u božanskome. Dakle, jest kao djelatno počelo, kao što je onaj koji rađa počelo rođenoga. I tako slijedi da bit rađa, što je gore opovrgnuto.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže da tri osobe nisu iz iste biti, jer nije drugo bit a drugo osoba. Ali osoba Sina nije drugo od Očeve biti. Dakle, Sin nije iz Očeve biti.
Prigovor 4. Nadalje, svako je stvorenje iz ničega. Ali se u Pismima Sin naziva stvorenjem, kaže se naime u Sir 24, iz usta rođene mudrosti: „ja iziđoh iz usta Svevišnjega, prvorođena prije svakoga stvorenja“; i poslije se iz usta iste mudrosti kaže: „od početka, i prije vjekova, stvorena sam“. Dakle, Sin nije rođen iz nečega, nego iz ničega. I slično se može prigovoriti glede Duha Svetoga, zbog onoga što se kaže u Zah 12: „reče Gospodin, koji razastire nebo i utemeljuje zemlju, i stvara duh čovjekov u njemu“; i u Am 4, prema drugome tekstu: „ja koji oblikujem gore i stvaram duh“.
Naprotiv, Augustin kaže, u knjizi De fide ad Petrum: „Bog Otac iz svoje je naravi bez početka rodio sebi jednaka Sina“.
Odgovaram: Sin nije rođen iz ničega, nego iz Očeve supstancije. Gore je naime pokazano da su očinstvo, i sinovstvo, i rođenje, uistinu i vlastito u božanskome. Ovo je pak razlika između pravoga rađanja, po kojemu netko proizlazi kao sin, i pravljenja, što onaj koji pravi, pravi nešto iz vanjske tvari, kao što klupe stolar pravi od drveta; dok čovjek rađa sina iz samoga sebe. No kao što stvoreni umjetnik pravi nešto iz tvari, tako Bog pravi iz ničega, kako će se dolje pokazati, ne zato što bi ništa prelazilo u supstanciju stvari, nego zato što on proizvodi čitavu supstanciju stvari, bez pretpostavke ičega drugoga. Kada bi dakle Sin proizlazio od Oca kao postojeći iz ničega, na ovaj bi se način odnosio prema Ocu kao rukotvorina prema umjetniku, za što je očito da ime sinovstva ne može imati vlastito, nego samo prema nekoj sličnosti. Stoga preostaje da, kada bi Sin Božji proizlazio od Oca kao postojeći iz ničega, ne bi bio uistinu i vlastito Sin. Čemu je protivno ono što se kaže u 1 Iv posl.: „da budemo u istinitome Sinu njegovu Isusu Kristu“. Istiniti dakle Sin Božji nije iz ničega, niti načinjen, nego samo rođen. Ako se pak koji iz ničega od Boga načinjeni nazivaju sinovima Božjim, to će biti u prenesenome smislu, prema nekom suobličenju s onim koji je uistinu Sin. Stoga se, ukoliko je jedini istiniti i naravni Sin Božji, naziva Jedinorođeni, prema onome iz Iv 1: „Jedinorođeni, koji je u krilu Očevu, on ga objavi“. Ukoliko pak po suobličenju s njim drugi bivaju nazvani posinjenim sinovima, kao u prenesenome se smislu naziva Prvorođeni, prema onome iz Rim 8: „koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova, da on bude prvorođenac među mnogom braćom“. Preostaje dakle da je Sin Božji rođen iz Očeve supstancije. Ipak drukčije negoli sin čovječji. Naime dio supstancije čovjeka roditelja prelazi u supstanciju rođenoga. Ali je božanska narav nedjeljiva. Stoga je nužno da Otac, rađajući Sina, nije dio naravi pretočio u njega, nego mu je cijelu narav priopćio, dok razlikovanje ostaje samo prema podrijetlu, kako je očito iz rečenoga.
Odgovor na 1. prigovor: kada se kaže da je Sin rođen od Oca, ovaj prijedlog „od“ označuje roditeljsko istobitno počelo; a ne tvarno počelo. Naime ono što se proizvodi iz tvari, biva po preinaci onoga iz čega se proizvodi u neki oblik; no božanska bit nije preinačiva, niti je primateljica drugoga oblika.
Odgovor na 2. prigovor: kada se kaže da je Sin rođen iz Očeve biti, prema tumačenju Učitelja, u dist. V. I. Sent., to označuje odnos kao djelatnoga počela, gdje ovako tumači: „Sin je rođen iz Očeve biti, to jest iz Oca biti“; zbog onoga što Augustin, u XV. knjizi De Trin., kaže: „takvo je ono što kažem: iz Oca biti, kao kad bih izričitije rekao: iz Očeve biti“. Ali to se ne čini dostatnim za smisao takva izričaja. Možemo naime reći da je stvorenje iz Boga biti, ali ne da je iz biti Božje. Stoga se može drukčije reći da ovaj prijedlog „od“ ili „iz“ uvijek označuje istobitnost. Stoga ne kažemo da je kuća od graditelja, budući da nije istobitan uzrok. Možemo pak reći da je nešto od nečega na koji se god način ono označivalo kao istobitno počelo, bilo da je ono djelatno počelo, kao što se za Sina kaže da je od Oca; bilo da je tvarno počelo, kao što se za nož kaže da je od željeza; bilo da je formalno počelo, samo u onim stvarima u kojima su sami oblici subsistentni, a ne prispijevajući drugomu; možemo naime reći da je neki anđeo od razumske naravi. I na taj način kažemo da je Sin rođen iz Očeve biti; ukoliko Očeva bit, po rađanju priopćena Sinu, u njemu subsistira.
Odgovor na 3. prigovor: kada se kaže: Sin je rođen iz Očeve biti, dodaje se nešto s obzirom na što se može očuvati razlikovanje. Ali kada se kaže da su tri osobe iz božanske biti, ne postavlja se ništa s obzirom na što bi se moglo uključiti razlikovanje označeno prijedlogom. I zato nije slično.
Odgovor na 4. prigovor: kada se kaže: mudrost je stvorena, može se shvatiti ne o mudrosti koja je Sin Božji, nego o stvorenoj mudrosti koju je Bog usadio stvorenjima, kaže se naime u Sir 1: „on ju je stvorio“, naime mudrost, „Duhom Svetim, i izlio je na sva svoja djela“. Niti je neprikladno to što u jednom sklopu izričaja Pismo govori o rođenoj i stvorenoj mudrosti, jer stvorena je mudrost određeno sudioništvo nestvorene mudrosti. Ili se može odnositi na stvorenu narav koju je Sin preuzeo, tako da smisao bude: od početka i prije vjekova stvorena sam, to jest unaprijed sam viđena da se sjedinim sa stvorenjem. Ili, time što se mudrost naziva stvorenom i rođenom, naznačuje nam se način božanskoga rađanja. U rađanju naime ono što se rađa prima narav onoga koji rađa, što pripada savršenosti, dok se u stvaranju onaj koji stvara ne mijenja, ali stvoreno ne prima narav onoga koji stvara. Kaže se dakle da je Sin istodobno stvoren i rođen, da se iz stvaranja uzme nepromjenjivost Oca, a iz rađanja jedinstvo naravi u Ocu i Sinu. I tako se tumači smisao ovoga Pisma od Hilarija, u knjizi De Synod. Navedeni pak autoriteti ne govore o Duhu Svetomu, nego o stvorenome duhu; koji se katkada naziva vjetar, katkada zrak, katkada dah čovjekov, katkada također duša, ili koja god nevidljiva supstancija.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.