I, q. 41, a. 2
Jesu li takvi čini nužni ili dragovoljni
Prigovor 1. Čini se da su pojmovni čini dragovoljni. Kaže naime Hilarije, u knjizi De Synod.: „ne vođen naravnom nuždom, Otac je rodio Sina“.
Prigovor 2. Nadalje, Apostol, u Kol 1, kaže: „prenese nas u kraljevstvo Sina ljubavi svoje“. Ljubav je pak čin volje. Dakle, Sin je rođen od Oca voljom.
Prigovor 3. Nadalje, ništa nije dragovoljnije od ljubavi. Ali Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina kao ljubav. Dakle, proizlazi dragovoljno.
Prigovor 4. Nadalje, Sin proizlazi na način razuma, kao riječ. Ali svaka riječ proizlazi od onoga koji zbori po volji. Dakle, Sin proizlazi od Oca po volji, a ne po naravi.
Prigovor 5. Nadalje, ono što nije dragovoljno, nužno je. Ako dakle Otac nije rodio Sina voljom, čini se da slijedi da ga je rodio po nuždi. Što se protivi Augustinu, u knjizi Ad Orosium.
Naprotiv, Augustin kaže, u istoj knjizi, da „Otac nije rodio Sina ni voljom, ni nuždom“.
Odgovaram: kada se kaže da nešto jest ili biva voljom, može se shvatiti na dva načina. Na jedan način, tako da ablativ označuje samo popratnost, kao što mogu reći da sam ja čovjek svojom voljom, jer naime hoću da budem čovjek. I na taj se način može reći da je Otac rodio Sina voljom, kao što i jest voljom Bog, jer hoće da bude Bog, i hoće da rađa Sina. Na drugi način tako da ablativ označuje odnos počela, kao što se kaže da umjetnik radi voljom, jer je volja počelo djela. I prema ovomu načinu treba reći da Bog Otac nije rodio Sina voljom; nego je voljom proizveo stvorenje. Stoga se u knjizi De Synod. kaže: „ako tko rekne da je Božjom voljom, poput nečega jednoga od stvorenja, postao Sin, neka bude anatema“. A razlog je tomu što se volja i narav prema tome razlikuju u uzrokovanju što je narav određena na jedno; dok volja nije određena na jedno. Čemu je razlog to što se učinak suobličuje obliku djelatnika po kojemu djeluje. Očito je pak da jedne stvari nema doli jedan naravni oblik, po kojemu stvar ima bitak, stoga kakva je sama, takvo i čini. Ali oblik po kojemu volja djeluje nije samo jedan, nego ih ima više, prema tome kako ima više shvaćenih pojmova, stoga ono što se voljom čini nije takvo kakav je djelatnik, nego kakvo hoće i shvaća da bude taj djelatnik. Onih je dakle stvari volja počelo koje mogu biti ovako ili onako. Onih pak stvari koje ne mogu biti doli ovako počelo je narav. Ono pak što može biti ovako ili onako daleko je od božanske naravi, nego to pripada pojmu stvorenja, jer je Bog po sebi nužan bitak, dok je stvorenje načinjeno iz ničega. I zato su arijanci, hoteći izvesti to da je Sin stvorenje, govorili da je Otac rodio Sina voljom, prema tome kako volja označuje počelo. Mi pak moramo reći da Otac nije rodio Sina voljom, nego naravlju. Stoga Hilarije kaže, u knjizi De Synod.: „svim stvorenjima Božja je volja donijela supstanciju; ali je narav Sinu iz netrpljive i nerođene supstancije dala savršeno rođenje. Takva su naime sva stvorena kakva je Bog htio da budu, a Sin pak, rođen iz Boga, takav subsistira kakav i Bog jest“.
Odgovor na 1. prigovor: taj se autoritet navodi protiv onih koji su od rađanja Sina uklanjali čak i popratnost Očeve volje, govoreći da je on tako naravlju rodio Sina da mu pritom volja rađanja nije bila prisutna, kao što mi mnoga trpljenja podnosimo naravnom nuždom protiv volje, kao smrt, starost i takve nedostatke. I to je očito po prethodnome i potonjemu. Tako se naime ondje kaže: „nije naime, dok Otac nije htio, ili prisiljen Otac, ili naveden naravnom nuždom kada ne bi htio, rodio Sina“.
Odgovor na 2. prigovor: Apostol naziva Krista Sinom ljubavi Božje, ukoliko je od Boga preobilno ljubljen, a ne što bi ljubav bila počelo rađanja Sina.
Odgovor na 3. prigovor: i volja, ukoliko je određena narav, nešto naravno hoće; kao što volja čovjeka naravno teži k blaženstvu. I slično Bog naravno hoće i ljubi samoga sebe. Ali glede drugoga od sebe, volja se Božja na neki način odnosi prema oboma, kako je rečeno. Duh pak Sveti proizlazi kao ljubav, ukoliko Bog ljubi samoga sebe. Stoga naravno proizlazi, premda proizlazi na način volje.
Odgovor na 4. prigovor: i u razumskim se poimanjima događa svođenje na prva počela, koja se naravno spoznaju. Bog pak naravno spoznaje samoga sebe. I prema ovome, poimanje je božanske riječi naravno.
Odgovor na 5. prigovor: nužnim se nešto naziva po sebi, i po drugome. Po drugome doduše na dva načina. Na jedan način, kao po djelatnomu i prisiljavajućemu uzroku, i tako se nužnim naziva ono što je nasilno. Na drugi način, kao po svršnomu uzroku, kao što se za nešto kaže da je nužno u onome što je za cilj, ukoliko bez toga cilj ne može biti, ili dobro biti. I ni na jedan od tih načina božansko rađanje nije nužno, jer Bog nije poradi cilja, niti na njega pada prisila. Po sebi pak naziva se nužnim ono što ne može ne biti. I tako je to da Bog jest nužno. I na taj je način to da Otac rađa Sina nužno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.