I, q. 40, a. 3
Ako se razumom apstrahiraju odnosi od osoba, ostaju li zasebne hipostaze
Prigovor 1. Čini se da, ako se razumom apstrahiraju svojstva ili odnosi od osoba, još uvijek ostaju hipostaze. Ono naime prema čemu se nešto odnosi iz dodavanja, može se shvatiti ako se ukloni ono što mu se dodaje, kao što se čovjek odnosi prema životinji iz dodavanja, i može se shvatiti životinja ako se ukloni razumno. Ali osoba se odnosi iz dodavanja prema hipostazi, naime osoba je hipostaza odlikovana svojstvom koje pripada dostojanstvu. Dakle, ako se ukloni osobno svojstvo od osobe, shvaća se hipostaza.
Prigovor 2. Nadalje, Otac nema od istoga to što je Otac i to što je netko. Budući da je naime očinstvom Otac, kada bi očinstvom bio netko, slijedilo bi da Sin, u kojemu nema očinstva, ne bi bio netko. Ako se dakle razumom ukloni očinstvo od Oca, još uvijek ostaje da on jest netko; što znači biti hipostaza. Dakle, ako se ukloni svojstvo od osobe, ostaje hipostaza.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže, u V. De Trin.: „nije to reći nerođen što je reći Otac, jer i da nije rodio Sina, ništa ga ne bi priječilo nazvati nerođenim“. Ali da nije rodio Sina, ne bi u njemu bilo očinstva. Dakle, ako se ukloni očinstvo, još uvijek ostaje hipostaza Oca kao nerođena.
Naprotiv, Hilarije kaže, u IV. De Trin.: „Sin nema ništa osim rođenoga“. Rođenjem je pak Sin. Dakle, ako se ukloni sinovstvo, ne ostaje hipostaza Sina. A isti je razlog i glede drugih osoba.
Odgovaram: dvostruko biva apstrahiranje po razumu. Jedno doduše prema tome kako se opće apstrahira od pojedinačnoga, kao životinja od čovjeka. Drugo pak prema tome kako se oblik apstrahira od tvari; kao što se oblik kruga razumom apstrahira od svake osjetne tvari. Među tim pak apstrakcijama ova je razlika: što u apstrakciji koja biva prema općemu i pojedinačnome ne ostaje ono od čega biva apstrakcija, naime ako se od čovjeka ukloni razumna razlika, ne ostaje u razumu čovjek, nego samo životinja. U apstrakciji pak na koju se pazi prema obliku i tvari, oboje ostaje u razumu, naime apstrahirajući oblik kruga od tuča, ostaje zasebno u našemu razumu i pojam kruga i pojam tuča. Premda pak u božanskome nema općega niti pojedinačnoga, niti oblika i tvari, prema stvarnosti; ipak se, prema načinu označavanja, nalazi neka sličnost toga u božanskome; prema kojemu načinu Damaščanin kaže da je „opće supstancija, a pojedinačno hipostaza“. Ako dakle govorimo o apstrakciji koja biva prema općemu i pojedinačnome, kada se uklone svojstva, ostaje u razumu zajednička bit, ali ne hipostaza Oca, koja je kao pojedinačno. Ako pak govorimo prema načinu apstrakcije oblika od tvari, kada se uklone neosobna svojstva, ostaje pojam hipostaza i osoba, kao što, kada se razumom od Oca ukloni to da je nerođen ili onaj koji diše, ostaje hipostaza ili osoba Oca. Ali ako se osobno svojstvo razumom ukloni, oduzima se pojam hipostaze. Ne shvaćaju se naime osobna svojstva tako da prispijevaju božanskim hipostazama kao oblik prethodno postojećemu subjektu, nego nose sa sobom svoje podmete, ukoliko su same subsistentne osobe, kao što je očinstvo sam Otac, naime hipostaza označuje nešto zasebno u božanskome, budući da je hipostaza pojedinačna supstancija. Budući dakle da je odnos onaj koji razlikuje hipostaze i uspostavlja ih, kako je rečeno, preostaje da, ako se osobni odnosi uklone razumom, ne ostaju hipostaze. Ali, kako je rečeno, neki kažu da se hipostaze u božanskome ne razlikuju odnosima, nego samo po podrijetlu; tako da se shvati da je Otac određena hipostaza po tome što nije od drugoga; a Sin pak po tome što je od drugoga po rađanju. Ali odnosi koji prispijevaju kao svojstva koja pripadaju dostojanstvu uspostavljaju pojam osobe, stoga se i nazivaju osobnosti. Stoga, ako se takvi odnosi uklone razumom, ostaju doduše hipostaze, ali ne osobe. Ali to ne može biti, zbog dvoga. Prvo, jer odnosi razlikuju i uspostavljaju hipostaze, kako je pokazano. Drugo, jer svaka je hipostaza razumne naravi osoba, kako je očito po Boetijevoj definiciji, koji kaže da je osoba pojedinačna supstancija razumne naravi. Stoga, da bi bila hipostaza a ne osoba, trebalo bi se apstrahirati s obzirom na narav razumnost; a ne s obzirom na osobu svojstvo.
Odgovor na 1. prigovor: osoba ne dodaje na hipostazu razlikovno svojstvo apsolutno, nego razlikovno svojstvo koje pripada dostojanstvu, sve to naime valja uzeti umjesto jedne razlike. Dostojanstvu pak pripada razlikovno svojstvo ukoliko se shvaća subsistentnim u razumnoj naravi. Stoga, ako se ukloni razlikovno svojstvo od osobe, ne ostaje hipostaza, ali bi ostala kada bi se oduzela razumnost naravi. I osoba naime i hipostaza jest pojedinačna supstancija, stoga je u božanskome od pojma obiju razlikovni odnos.
Odgovor na 2. prigovor: očinstvom Otac ne samo da je Otac, nego je osoba, i jest netko ili hipostaza. A ipak ne slijedi da Sin nije netko ili hipostaza; kao što ne slijedi da nije osoba.
Odgovor na 3. prigovor: Augustinova nakana nije bila reći da hipostaza Oca ostaje nerođena ako se ukloni očinstvo, kao da bi nerođenost uspostavljala i razlikovala hipostazu Oca, to naime ne može biti, budući da nerođeno ništa ne postavlja, nego se kaže niječno, kako sam kaže. Nego govori općenito, jer nije sve nerođeno Otac. Ako se dakle ukloni očinstvo, ne ostaje u božanskome hipostaza Oca kako se razlikuje od drugih osoba; nego kako se razlikuje od stvorenja, kao što Židovi shvaćaju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.