I, q. 39, a. 8
Koje svojstvo kojoj osobi treba prisvojiti
Prigovor 1. Čini se da su sveti naučitelji neprikladno bitna svojstva prisvojili osobama. Kaže naime Hilarije, u II. De Trin.: „vječnost je u Ocu, obličje u slici, uporaba u daru“. U tim riječima postavlja tri vlastita imena osoba, naime ime Oca; i ime slike, koje je vlastito Sinu, kako je gore rečeno; i ime dara, koje je vlastito Duhu Svetomu, kako je gore izloženo. Postavlja također tri prisvojena, naime vječnost prisvaja Ocu, obličje Sinu, uporabu Duhu Svetomu. I čini se da nerazložno. Naime vječnost označuje trajanje bivanja, obličje pak jest počelo bivanja, a uporaba se čini da pripada djelovanju. Ali se ne nalazi da se bit i djelovanje prisvajaju ijednoj osobi. Dakle, čini se da su ona neprikladno prisvojena osobama.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin u I. De Doctr. Christ. ovako kaže: „u Ocu je jedinstvo, u Sinu jednakost, u Duhu Svetome sklad jedinstva i jednakosti“. I čini se da neprikladno. Jer se jedna osoba ne naziva formalno po onome što se prisvaja drugoj, naime Otac nije mudar rođenom mudrošću, kako je rečeno. No, kako se ondje dodaje: „to troje jedno je sve zbog Oca, jednako sve zbog Sina, povezano sve zbog Duha Svetoga“. Dakle, ne prisvajaju se prikladno osobama.
Prigovor 3. Isto tako, prema Augustinu, Ocu se pripisuje moć, Sinu mudrost, Duhu Svetomu dobrota. I čini se da je to neprikladno. Naime snaga pripada moći. Snaga se pak nalazi prisvojena Sinu, prema onome iz 1 Kor 1: „Krista, Božju silu“; a također i Duhu Svetomu, prema onome iz Lk 6: „snaga je izlazila iz njega i sve ozdravljala“. Dakle, moć ne treba prisvajati Ocu.
Prigovor 4. Isto tako, Augustin, u knjizi De Trin., kaže: „ne treba smeteno shvatiti što veli Apostol: od njega, i po njemu, i u njemu, govoreći od njega zbog Oca; po njemu zbog Sina; u njemu zbog Duha Svetoga“. Ali čini se da neprikladno. Jer time što kaže u njemu, čini se da se označuje odnos svršnoga uzroka, koji je prvi od uzroka. Dakle, taj bi se odnos uzroka trebao prisvojiti Ocu, koji je počelo ne od počela.
Prigovor 5. Isto tako, nalazi se da se istina prisvaja Sinu, prema onome iz Iv 14: „ja sam put, istina i život“. I slično knjiga života, prema onome iz Ps 39: „na početku knjige napisano je o meni“, Glosa: to jest kod Oca, koji je moja glava. I slično ovo što kažem onaj koji jest, jer na ono iz Iz 65: „evo me, narodima“, Glosa kaže: „Sin govori, koji reče Mojsiju: ja sam koji jesam“. Ali čini se da su to vlastitosti Sina, a ne prisvojena. „Naime istina je“, prema Augustinu, u knjizi De vera religione, „najviša sličnost počela, bez ikakve nesličnosti“, i tako se čini da vlastito pristoji Sinu, koji ima počelo. I knjiga života čini se da je nešto vlastito, jer označuje biće od drugoga, svaku naime knjigu netko piše. I ovo samo onaj koji jest čini se da je vlastito Sinu. Jer ako, kada se reče Mojsiju: ja sam koji jesam, govori Trojstvo, dakle Mojsije je mogao reći: onaj koji je Otac i Sin i Duh Sveti posla me k vama. Dakle, mogao je dalje reći: onaj koji je Otac i Sin i Duh Sveti posla me k vama, pokazujući određenu osobu. No to je neistinito, jer nijedna osoba nije Otac i Sin i Duh Sveti. Ne može dakle biti zajedničko Trojstvu, nego je vlastito Sinu.
Odgovaram: naš razum, koji se iz stvorenja vodi u spoznaju Boga, mora razmatrati Boga prema načinu koji preuzima iz stvorenja. U razmatranju pak nekoga stvorenja, četiri nam se stvari po redu javljaju. Naime prvo, razmatra se sama stvar apsolutno, ukoliko je neko biće. Drugo pak razmatranje stvari jest ukoliko je jedna. Treće razmatranje stvari jest prema tome što je u njoj snaga za djelovanje i uzrokovanje. Četvrto pak razmatranje stvari jest prema odnosu koji ima prema uzrokovanome. Stoga se i to četverostruko razmatranje javlja nama glede Boga. Prema prvome dakle razmatranju, kojim se apsolutno razmatra Bog prema svojemu bitku, tako se uzima Hilarijevo prisvajanje, prema kojemu se vječnost prisvaja Ocu, obličje Sinu, uporaba Duhu Svetomu. Vječnost naime, ukoliko označuje nepočeo bitak, ima sličnost s Očevom vlastitošću, koji je počelo ne od počela. Obličje pak, ili ljepota, ima sličnost sa Sinovljevim vlastitostima. Naime za ljepotu se zahtijevaju tri stvari. Prvo doduše, cjelovitost ili savršenost, naime ono što je krnje, samim time je ružno. I dužan razmjer ili skladnost. I opet jasnoća, stoga se za ono što ima sjajnu boju kaže da je lijepo. Što se dakle tiče prvoga, ima sličnost sa Sinovljevom vlastitošću, ukoliko je Sin koji u sebi uistinu i savršeno ima Očevu narav. Stoga, da to naznači, Augustin u svojemu tumačenju kaže: gdje je, naime u Sinu, najviši i prvi život, i ostalo. Što se pak tiče drugoga, slaže se sa Sinovljevom vlastitošću, ukoliko je izričita slika Očeva. Stoga vidimo da se za neku sliku kaže da je lijepa ako savršeno predočuje stvar, ma bila i ružna. I to je dotaknuo Augustin kada kaže: gdje je tako veliko slaganje, i prva jednakost, i ostalo. Što se pak tiče trećega, slaže se sa Sinovljevom vlastitošću, ukoliko je riječ, koja je doduše svjetlo, i sjaj razuma, kako Damaščanin kaže. I to dotiče Augustin kada kaže: „kao savršena riječ kojoj ništa ne nedostaje, i svojevrsno umijeće svemogućega Boga“, i ostalo. Uporaba pak ima sličnost s vlastitostima Duha Svetoga, uzimajući uporabu na širok način, prema kojemu služiti se pod sobom obuhvaća i uživati; ukoliko je služiti se uzeti nešto u moć volje, a uživati jest s radošću služiti se, kako Augustin, u X. De Trin., kaže. Uporaba dakle kojom Otac i Sin uzajamno uživaju jedno drugo, slaže se s vlastitošću Duha Svetoga, ukoliko je ljubav. I to je ono što Augustin kaže: „ona ljubav, naslada, sreća ili blaženstvo, nazvano je od njega uporabom“. Uporaba pak kojom mi uživamo Boga ima sličnost s vlastitošću Duha Svetoga, ukoliko je dar. I to pokazuje Augustin kada kaže: „u Trojstvu je Duh Sveti, slast Roditelja i Rođenoga, koji nas prelijeva silnom darežljivošću i obiljem“. I tako je bjelodano zašto se vječnost, obličje i uporaba pripisuju ili prisvajaju osobama, a ne bit ili djelovanje. Jer se u pojmu ovih, zbog njihove zajedničkosti, ne nalazi ništa što bi imalo sličnost s vlastitostima osoba. Drugo pak razmatranje Boga jest ukoliko se razmatra kao jedan. I tako Augustin Ocu prisvaja jedinstvo, Sinu jednakost, Duhu Svetomu sklad ili povezanost. Za koje je tri stvari bjelodano da označuju jedinstvo, ali različito. Naime jedinstvo se kaže apsolutno, ne pretpostavljajući ništa drugo. I zato se prisvaja Ocu, koji ne pretpostavlja nijednu osobu, budući da je počelo ne od počela. Jednakost pak označuje jedinstvo u odnosu prema drugome, naime jednako je ono što ima jednu veličinu s drugim. I zato se jednakost prisvaja Sinu, koji je počelo od počela. Povezanost pak označuje jedinstvo nekih dvaju. Stoga se prisvaja Duhu Svetomu, ukoliko je od dvojice. Iz čega se također može shvatiti ono što Augustin kaže: „to troje jedno je zbog Oca, jednako zbog Sina, povezano zbog Duha Svetoga“. Bjelodano je naime da se onome pripisuje pojedino u čemu se prvo nalazi, kao što se za sva niža bića kaže da žive zbog vegetativne duše, u kojoj se prvo nalazi pojam života u tim nižim bićima. Jedinstvo se pak odmah nalazi u osobi Oca, čak i, po nemogućemu, ako se uklone druge osobe. I zato druge osobe od Oca imaju jedinstvo. Ali ako se uklone druge osobe, ne nalazi se jednakost u Ocu, nego odmah, čim se postavi Sin, nalazi se jednakost. I zato se kaže da je sve jednako zbog Sina, ne zato što bi Sin bio počelo jednakosti Ocu; nego zato što se, kad Sin ne bi bio jednak Ocu, Otac ne bi mogao nazvati jednakim. Jednakost se naime njegova prvo razmatra prema Sinu, jer i to samo što je Duh Sveti jednak Ocu ima od Sina. Slično, ako se isključi Duh Sveti, koji je sveza dvojice, ne bi se moglo shvatiti jedinstvo povezanosti između Oca i Sina. I zato se kaže da je sve povezano zbog Duha Svetoga, jer se, čim se postavi Duh Sveti, nalazi odakle se Otac i Sin mogu nazvati povezanima. Prema trećemu pak razmatranju, kojim se u Bogu razmatra dostatna snaga za uzrokovanje, uzima se treće prisvajanje, naime moći, mudrosti i dobrote. Koje se pak prisvajanje čini i prema razlogu sličnosti, ako se razmatra ono što je u božanskim osobama, i prema razlogu nesličnosti, ako se razmatra ono što je u stvorenjima. Moć naime ima razlog počela. Stoga ima sličnost s nebeskim Ocem, koji je počelo svega božanstva. Manjka pak katkada zemaljskomu ocu, zbog starosti. Mudrost pak ima sličnost s nebeskim Sinom, ukoliko je riječ, koja nije ništa drugo doli pojam mudrosti. Manjka pak katkada zemaljskomu sinu, zbog kratkoće vremena. Dobrota pak, budući da je razlog i predmet ljubavi, ima sličnost s božanskim Duhom, koji je ljubav. Ali se čini da ima opreku sa zemaljskim duhom, prema tome što označuje neki siloviti pritisak; kako se kaže u Iz 25: „dah silnika poput vihora koji udara u zid“. Snaga se pak prisvaja Sinu i Duhu Svetomu, ne prema tome što se snaga naziva sama moć stvari, nego prema tome što se katkada snagom naziva ono što iz moći stvari proizlazi, kao što kažemo da je neko kreposno djelo snaga nekoga djelatnika. Prema četvrtome pak razmatranju, ukoliko se Bog razmatra u odnosu prema svojim učincima, uzima se ono prisvajanje od koga, po komu, i u komu. Ovaj prijedlog od označuje naime katkada odnos tvarnoga uzroka, kojemu nema mjesta u božanskome, a katkada odnos djelatnoga uzroka. Koji doduše pristoji Bogu po razlogu njegove djelatne moći, stoga se i prisvaja Ocu, kao i moć. Ovaj pak prijedlog po označuje katkada posredni uzrok; kao što kažemo da kovač radi čekićem. I tako riječ po katkada nije prisvojena, nego vlastitost Sina, prema onome iz Iv 1: „sve je po njemu postalo“; ne zato što bi Sin bio oruđe, nego zato što je on počelo od počela. Katkada pak označuje odnos oblika po kojemu djelatnik radi; kao što kažemo da umjetnik radi po umijeću. Stoga, kao što se mudrost i umijeće prisvajaju Sinu, tako i riječ po komu. Ovaj pak prijedlog u označuje vlastito odnos onoga koji sadrži. Sadrži pak Bog stvari na dva načina. Na jedan način, prema njihovim sličnostima; ukoliko se naime za stvari kaže da su u Bogu, u onoj mjeri u kojoj su u njegovu znanju. I tako ovo što kažem u njemu, trebalo bi se prisvojiti Sinu. Na drugi pak način stvari su sadržane od Boga, ukoliko ih Bog svojom dobrotom uzdržava i njima upravlja, privodeći ih prikladnu cilju. I tako se riječ u komu prisvaja Duhu Svetomu, kao i dobrota. Niti je nužno da se odnos svršnoga uzroka, premda je prvi od uzroka, prisvoji Ocu, koji je počelo ne od počela, jer božanske osobe, kojih je Otac počelo, ne proizlaze kao prema cilju, budući da je svaka od njih konačni cilj; nego naravnim proizlaženjem, koje se čini da više pripada razlogu naravne moći.
Odgovor na 1. prigovor: glede onoga pak što se pita o drugome, treba reći da se istina, budući da pripada razumu, kako je gore rečeno, prisvaja Sinu, ali ipak nije njegova vlastitost. Jer se istina, kako je gore rečeno, može razmatrati ukoliko je u razumu, ili ukoliko je u stvari. Kao što su dakle razum i stvar bitno uzeti bitni, a ne osobni, tako i istina. Navedena pak Augustinova definicija dana je o istini prema tome kako se prisvaja Sinu. Knjiga pak života u nominativu doduše označuje spoznaju, ali u kosom padežu život, ona je naime, kako je gore rečeno, Božja spoznaja o onima koji će imati vječni život. Stoga se prisvaja Sinu, premda se život prisvaja Duhu Svetomu, ukoliko označuje određeno nutarnje gibanje, i tako se slaže s vlastitošću Duha Svetoga, ukoliko je ljubav. Biti pak napisan od drugoga ne pripada pojmu knjige ukoliko je knjiga; nego ukoliko je neka rukotvorina. Stoga ne označuje podrijetlo, niti je osobno, nego prisvojeno osobi. Samo pak onaj koji jest prisvaja se osobi Sina, ne prema vlastitomu pojmu, nego po razlogu dodatka, ukoliko je naime u Božjem govoru Mojsiju bilo unaprijed označeno oslobođenje ljudskoga roda, koje je učinjeno po Sinu. No ipak, prema tome kako se riječ koji uzima odnosno, mogla bi se katkada odnositi na osobu Sina, i tako bi se uzimala osobno, kao na primjer ako se kaže: Sin je rođeni koji jest; kao što je i rođeni Bog osobno. Ali neodređeno uzeta jest bitna. I premda ova zamjenica ovaj, gramatički govoreći, čini se da pripada nekoj određenoj osobi; ipak se svaka pokaziva stvar, gramatički govoreći, može nazvati osobom, premda prema naravi stvari nije osoba; kažemo naime ovaj kamen, i ovaj magarac. Stoga se i, gramatički govoreći, božanska bit, prema tome kako se označuje i podrazumijeva ovim imenom Bog, može pokazati ovom zamjenicom ovaj; prema onome iz Izl 15: „ovaj je Bog moj, i slavit ću ga“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.