I, q. 39, a. 7
Treba li bitna svojstva prisvajati osobama
Prigovor 1. Čini se da bitna imena ne treba prisvajati osobama. Ono naime što može skrenuti u zabludu vjere valja izbjegavati u božanskome, jer, kako Jeronim kaže, „iz nesređeno izrečenih riječi upada se u krivovjerje“. Ali ono što je zajedničko trima osobama prisvajati nekoj, može skrenuti u zabludu vjere, jer se može shvatiti ili da pripada samo onoj osobi kojoj se prisvaja; ili da joj pripada više nego drugima. Dakle, bitna svojstva ne treba prisvajati osobama.
Prigovor 2. Nadalje, bitna svojstva, označena u apstraktnome, označuju na način oblika. Ali jedna se osoba ne odnosi prema drugoj kao oblik, budući da se oblik od onoga čiji je oblik ne razlikuje podmetom. Dakle, bitna svojstva, ponajvećma označena u apstraktnome, ne trebaju se prisvajati osobama.
Prigovor 3. Nadalje, vlastito je ranije od prisvojenoga, vlastito naime pripada pojmu prisvojenoga. Ali bitna su svojstva, prema načinu shvaćanja, ranija od osoba, kao što je zajedničko ranije od vlastitoga. Dakle, bitna svojstva ne trebaju biti prisvojena.
Naprotiv, Apostol kaže, 1 Kor 1: „Krista, Božju silu i Božju mudrost“.
Odgovaram: radi očitovanja vjere, bilo je prikladno bitna svojstva prisvojiti osobama. Premda se naime Trojstvo osoba ne može dokazati dokazom, kako je gore rečeno, prikladno je ipak da se razjasni po nečemu što je očitije. Bitna pak svojstva nama su očitija prema razumu negoli vlastitosti osoba, jer iz stvorenja, iz kojih primamo spoznaju, možemo sa sigurnošću prispjeti do spoznaje bitnih svojstava; ali ne do spoznaje osobnih svojstava, kako je gore rečeno. Kao što se dakle sličnošću traga ili slike pronađene u stvorenjima služimo radi očitovanja božanskih osoba, tako i bitnim svojstvima. I to očitovanje osoba po bitnim svojstvima naziva se prisvajanje. Božanske se pak osobe mogu očitovati po bitnim svojstvima na dva načina. Na jedan način, putem sličnosti, kao što se ono što pripada razumu prisvaja Sinu, koji proizlazi na način razuma kao riječ. Na drugi način, na način nesličnosti, kao što se moć prisvaja Ocu, kako Augustin kaže, jer kod nas očevi obično bivaju nemoćni zbog starosti; da ne bismo što takvo posumnjali u Bogu.
Odgovor na 1. prigovor: bitna se svojstva ne prisvajaju tako osobama da bi se tvrdilo kako su im vlastita, nego radi očitovanja osoba putem sličnosti ili nesličnosti, kako je rečeno. Stoga ne slijedi nikakva zabluda vjere, nego više očitovanje istine.
Odgovor na 2. prigovor: kada bi se bitna svojstva tako prisvajala osobama da bi im bila vlastita, slijedilo bi da se jedna osoba odnosi prema drugoj u odnosu oblika. Što isključuje Augustin, u VII. De Trin., pokazujući da Otac nije mudar mudrošću koju je rodio, kao da bi samo Sin bio mudrost; tako da bi se samo Otac i Sin zajedno mogli nazvati mudrim, ali ne Otac bez Sina. Nego se Sin naziva mudrošću Očevom jer je mudrost od Oca mudrosti, obojica su naime po sebi mudrost, i zajedno obojica jedna mudrost. Stoga Otac nije mudar mudrošću koju je rodio, nego mudrošću koja je njegova bit.
Odgovor na 3. prigovor: premda je bitno svojstvo, prema vlastitome pojmu, ranije negoli osoba, prema načinu shvaćanja; ipak, ukoliko ima pojam prisvojenoga, ništa ne priječi da vlastitost osobe bude ranija od prisvojenoga. Kao što je boja kasnija od tijela, ukoliko je tijelo, ipak je naravno ranija od bijeloga tijela, ukoliko je bijelo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.