I, q. 39, a. 5
Mogu li se pridijevati bitnim imenima uzetima apstraktno
Prigovor 1. Čini se da bitna imena označena u apstraktnome mogu stajati za osobu, tako da ova bude istinita: bit rađa bit. Kaže naime Augustin, u VII. De Trin.: „Otac i Sin su jedna mudrost, jer su jedna bit; i pojedinačno mudrost od mudrosti, kao što je bit od biti“.
Prigovor 2. Nadalje, kada se mi rađamo ili propadamo, rađa se ili propada ono što je u nama. Ali Sin se rađa. Dakle, budući da je božanska bit u Sinu, čini se da se božanska bit rađa.
Prigovor 3. Nadalje, isto je Bog i božanska bit, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Ali ova je istinita: Bog rađa Boga, kako je rečeno. Dakle, ova je istinita: bit rađa bit.
Prigovor 4. Nadalje, o čemu se god nešto pridijeva, može stajati za to. Ali božanska bit je Otac. Dakle, bit može stajati za osobu Oca. I tako bit rađa.
Prigovor 5. Nadalje, bit je stvar koja rađa, jer je Otac, koji rađa. Ako dakle bit ne rađa, bit će stvar koja rađa i koja ne rađa, što je nemoguće.
Prigovor 6. Nadalje, Augustin kaže, u IV. De Trin.: „Otac je počelo svega božanstva“. Ali nije počelo osim rađanjem ili disanjem. Dakle, Otac rađa ili diše božanstvo.
Naprotiv, Augustin kaže, u I. De Trin., da „nijedna stvar ne rađa samu sebe“. Ali ako bit rađa bit, ne rađa doli samu sebe, budući da u Bogu nema ničega što bi se razlikovalo od božanske biti. Dakle, bit ne rađa bit.
Odgovaram: glede ovoga zabludio je opat Joakim, tvrdeći da, kao što se kaže: Bog je rodio Boga, tako se može reći da je bit rodila bit; razmatrajući da, zbog božanske jednostavnosti, Bog nije drugo doli božanska bit. Ali u tome je bio zaveden, jer za istinitost izričaja ne treba samo razmatrati označene stvari, nego i način označavanja, kako je rečeno. Premda je naime, prema stvarnosti, isto Bog što i božanstvo, ipak nije isti način označavanja u obama slučajevima. Jer ovo ime Bog, budući da označuje božansku bit kao u onome koji je ima, iz načina svoga označenja naravno ima to da može stajati za osobu, i tako se ono što je vlastito osobama može pridijevati o ovome imenu Bog, da se kaže kako je Bog rođen ili onaj koji rađa, kako je rečeno. Ali ovo ime bit nema iz načina svoga označenja to da stoji za osobu, jer označuje bit kao apstraktan oblik. I zato se ono što je vlastito osobama, čime se međusobno razlikuju, ne može pripisati biti, naime označivalo bi se da postoji razlika u božanskoj biti, kao što je razlika u podmetima.
Odgovor na 1. prigovor: radi izricanja jedinstva biti i osobe, sveti su naučitelji ponekad izričitije govorili nego što svojstvo izričaja dopušta. Stoga takve izričaje ne treba protezati, nego tumačiti, tako naime da se apstraktna imena protumače konkretnima, ili također osobnim imenima, tako da, kada se kaže: bit od biti, ili mudrost od mudrosti, smisao bude: Sin, koji je bit i mudrost, jest od Oca, koji je bit i mudrost. U tim pak apstraktnim imenima valja paziti na određeni red, jer ono što pripada činu bliže se odnosi prema osobama, budući da su čini svojstveni podmetima. Stoga je manje neprava ova: narav od naravi, ili mudrost od mudrosti, negoli bit od biti.
Odgovor na 2. prigovor: u stvorenjima rođeno ne prima narav koja je brojčano ista koju ima onaj koji rađa, nego brojčano drugu, koja u njemu počinje bivati po rađanju iznova, a prestaje bivati po propadanju, i zato se rađa i propada po akcidentu. Ali rođeni Bog prima brojčano istu narav koju ima onaj koji rađa. I zato se božanska narav u Sinu ne rađa, niti po sebi niti po akcidentu.
Odgovor na 3. prigovor: premda su Bog i božanska bit isto prema stvarnosti, ipak, po razlogu drugoga načina označavanja, treba različito govoriti o jednomu i o drugome.
Odgovor na 4. prigovor: božanska bit pridijeva se o Ocu po načinu istovjetnosti, zbog božanske jednostavnosti, a ipak ne slijedi da može stajati za Oca, zbog različita načina označavanja. Razlog bi pak vrijedio u onome od čega se jedno pridijeva o drugome kao opće o pojedinačnome.
Odgovor na 5. prigovor: ova je razlika između imeničnih i pridjevnih imena, jer imenična imena nose svoj podmet, a pridjevna pak ne, nego označenu stvar stavljaju oko imenice. Stoga sofisti kažu da imenična imena stoje; a pridjevna pak ne stoje, nego povezuju. Osobna dakle imenična imena mogu se pridijevati o biti, zbog istovjetnosti stvarnosti, niti slijedi da osobno svojstvo određuje različitu bit; nego se stavlja oko podmeta označenoga imeničnim imenom. Ali pojmovni i osobni pridjevi ne mogu se pridijevati o biti, osim uz dodanu neku imenicu. Stoga ne možemo reći da je bit ona koja rađa. Možemo ipak reći da je bit stvar koja rađa, ili Bog koji rađa, ako stvar i Bog stoje za osobu, ali ne ako stoje za bit. Stoga nema protuslovlja ako se kaže da je bit stvar koja rađa, i stvar koja ne rađa, jer se u prvome slučaju stvar uzima za osobu, u drugome za bit.
Odgovor na 6. prigovor: božanstvo, ukoliko je jedno u više podmeta, ima određenu sličnost s oblikom zbirnoga imena. Stoga kada se kaže: Otac je počelo svega božanstva, može se uzeti za cjelinu osoba; ukoliko je naime, u svim božanskim osobama, on počelo. Niti je nužno da bude počelo samoga sebe, kao što se netko iz naroda naziva upraviteljem svega naroda, ali ne samoga sebe. Ili se može reći da je počelo svega božanstva ne zato što ga rađa i diše, nego zato što ga, rađajući i dišući, priopćuje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.