Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 39, a. 4

Mogu li se pojmovni pridjevi, ili glagoli ili participi, pridijevati bitnim imenima uzetima konkretno

Prigovor 1. Čini se da konkretna bitna imena ne mogu stajati za osobu, tako da ova bude istinita: Bog je rodio Boga. Jer, kako sofisti kažu, pojedinačni termin isto označuje i za isto stoji. Ali ovo ime Bog čini se da je pojedinačni termin, budući da se ne može pridijevati u množini, kako je rečeno. Dakle, budući da označuje bit, čini se da stoji za bit, a ne za osobu.

Prigovor 2. Nadalje, termin postavljen u subjektu ne sužava se terminom postavljenim u predikatu po razlogu označenja; nego samo po razlogu suoznačenoga vremena. Ali kada kažem: Bog stvara, ovo ime Bog stoji za bit. Dakle, kada se kaže: Bog je rodio, ovaj termin Bog ne može, po razlogu pojmovnoga predikata, stajati za osobu.

Prigovor 3. Nadalje, ako je ova istinita: Bog je rodio, zato što Otac rađa; s jednakim će razlogom ova biti istinita: Bog ne rađa, zato što Sin ne rađa. Dakle, postoji Bog koji rađa, i Bog koji ne rađa. I tako se čini da slijedi da su dva boga.

Prigovor 4. Nadalje, ako je Bog rodio Boga, ili sebe Boga, ili drugoga Boga. Ali ne sebe Boga, jer, kako Augustin kaže, u I. De Trin., „nijedna stvar ne rađa samu sebe“. Niti drugoga Boga, jer nema doli jedan Bog. Dakle, ova je neistinita: Bog je rodio Boga.

Prigovor 5. Nadalje, ako je Bog rodio Boga, ili Boga koji jest Bog Otac, ili Boga koji nije Bog Otac. Ako Boga koji jest Bog Otac, dakle Bog Otac je rođen. Ako Boga koji nije Bog Otac, dakle postoji Bog koji nije Bog Otac, što je neistinito. Ne može se dakle reći da je Bog rodio Boga.

Naprotiv, u Vjerovanju se kaže: Boga od Boga.

Odgovaram: neki su rekli da ovo ime Bog, i slična, vlastito prema svojoj naravi stoje za bit, ali se iz pojmovnoga dodatka privlače da stoje za osobu. I čini se da je to mišljenje proizišlo iz razmatranja božanske jednostavnosti, koja zahtijeva da u Bogu bude isto onaj koji ima i ono što se ima, i tako onaj koji ima božanstvo, što označuje ovo ime Bog, jest isto što i božanstvo. Ali u svojstvima izričaja ne treba paziti samo na označenu stvar; nego i na način označavanja. I zato, budući da ovo ime Bog označuje božansku bit kao u onome koji je ima, kao što ovo ime čovjek označuje čovještvo u podmetu; drugi su bolje rekli da ovo ime Bog iz načina označavanja ima to da vlastito može stajati za osobu, kao i ovo ime čovjek. Ponekad dakle ovo ime Bog stoji za bit, kao kada se kaže: Bog stvara, jer ovaj predikat pristoji subjektu po razlogu označenoga oblika, koji je božanstvo. Ponekad pak stoji za osobu, ili samo za jednu, kao kada se kaže: Bog rađa; ili za dvije, kao kada se kaže: Bog diše; ili za tri, kao kada se kaže: „Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, jedinomu Bogu“ itd., 1 Tim 1.

Odgovor na 1. prigovor: ovo ime Bog, premda se slaže s pojedinačnim terminima u tome što se označeni oblik ne umnaža; slaže se ipak s općim terminima u tome što se označeni oblik nalazi u više podmeta. Stoga nije nužno da uvijek stoji za bit koju označuje.

Odgovor na 2. prigovor: taj prigovor polazi protiv onih koji su govorili da ovo ime Bog nema naravno stajanje za osobu.

Odgovor na 3. prigovor: drukčije stoji ovo ime Bog glede stajanja za osobu, a drukčije ovo ime čovjek. Jer naime oblik označen ovim imenom čovjek, to jest čovještvo, stvarno se dijeli u različitim podmetima, po sebi stoji za osobu; pa makar se ništa ne dodalo što ga određuje na osobu, koja je zaseban podmet. Jedinstvo pak ili zajedništvo ljudske naravi nije prema stvarnosti, nego samo prema razmatranju, stoga ovaj termin čovjek ne stoji za zajedničku narav, osim zbog zahtjeva nečega dodanoga, kao kada se kaže: čovjek je vrsta. Ali oblik označen ovim imenom Bog, naime božanska bit, jest jedna i zajednička prema stvarnosti. Stoga po sebi stoji za zajedničku narav, ali se iz dodatka određuje njegovo stajanje za osobu. Stoga kada se kaže: Bog rađa, po razlogu pojmovnoga čina ovo ime Bog stoji za osobu Oca. Ali kada se kaže: Bog ne rađa, ništa se ne dodaje što bi ovo ime odredilo na osobu Sina, stoga se daje shvatiti da se rađanje protivi božanskoj naravi. No ako se doda nešto što pripada osobi Sina, izričaj će biti istinit; kao ako se kaže: rođeni Bog ne rađa. Stoga također ne slijedi: postoji Bog koji rađa i postoji Bog koji ne rađa, osim ako se postavi nešto što pripada osobama; kao na primjer ako kažemo: Otac je Bog koji rađa, a Sin je Bog koji ne rađa. I tako ne slijedi da su više bogova, jer Otac i Sin su jedan Bog, kako je rečeno.

Odgovor na 4. prigovor: ova je neistinita: Otac je rodio sebe Boga, jer riječ „sebe“, budući da je povratna, upućuje na isti podmet. Niti je protivno ono što Augustin kaže, protiv Maksima, da je Bog Otac rodio drugoga sebe. Jer riječ „sebe“ ili je u ablativu; tako da smisao bude: rodio je drugoga od sebe. Ili tvori jednostavan odnos, i tako upućuje na istovjetnost naravi, ali je nepravi ili naglašeni izričaj, tako da smisao bude: rodio je drugoga posve slična sebi. Slično je i ova neistinita: rodio je drugoga Boga. Jer premda je Sin drugi od Oca, kako je gore rečeno, ipak ne treba reći da je drugi Bog, jer bi se shvatilo da ovaj pridjev „drugi“ stavlja svoju stvarnost oko imenice koja je „Bog“; i tako bi se označivalo razlikovanje božanstva. Neki ipak dopuštaju ovu: rodio je drugoga Boga, tako da riječ „drugoga“ bude imenica, a riječ „Boga“ da se apozicijski konstruira s njom. Ali to je nepravi način govora, i valja ga izbjegavati, da se ne pruži prigoda zabludi.

Odgovor na 5. prigovor: ova je neistinita: Bog je rodio Boga koji jest Bog Otac, jer, budući da se riječ „Otac“ apozicijski konstruira s riječju „Bog“, sužava je da stoji za osobu Oca; tako da smisao bude: rodio je Boga koji je sam Otac, i tako bi Otac bio rođen, što je neistinito. Stoga je niječna istinita: rodio je Boga koji nije Bog Otac. Ako bi se ipak shvatilo da konstrukcija nije apozicijska, nego da nešto treba umetnuti; tada bi obrnuto potvrdna bila istinita, a niječna neistinita; tako da smisao bude: rodio je Boga koji je Bog koji je Otac. Ali to je iznuđeno tumačenje. Stoga je bolje da se potvrdna jednostavno zaniječe, a niječna dopusti. Prepozitin je ipak rekao da je kako niječna tako i potvrdna neistinita. Jer ova odnosna zamjenica „koji“ u potvrdnoj može upućivati na podmet, ali u niječnoj upućuje i na označeno i na podmet. Stoga je smisao potvrdne da biti Bog Otac pristoji osobi Sina. Niječne pak smisao jest da se biti Bog Otac ne samo uklanja od osobe Sina, nego i od njegova božanstva: no to se čini nerazložnim, budući da, prema Filozofu, o istome o čemu postoji tvrdnja, može postojati i nijekanje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.