Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 39, a. 3

Treba li bitna imena pridijevati osobama u množini ili u jednini

Prigovor 1. Čini se da se bitna imena, kao ovo ime Bog, ne pridijevaju pojedinačno o trima osobama, nego u množini. Kao što se naime čovjek označuje kao onaj koji ima čovještvo, tako se Bog označuje kao onaj koji ima božanstvo. Ali tri su osobe tri koje imaju božanstvo. Dakle, tri osobe su tri boga.

Prigovor 2. Nadalje, u Post 1, gdje se kaže: „u početku stvori Bog nebo i zemlju“, hebrejska istina ima Elohim, što se može prevesti bogovi, ili suci. A to se kaže zbog mnoštva osoba. Dakle, tri osobe su više bogova, a ne jedan Bog.

Prigovor 3. Nadalje, ovo ime stvar, kada se apsolutno kaže, čini se da pripada supstanciji. Ali se ovo ime u množini pridijeva o trima osobama, kaže naime Augustin, u knjizi De Doctr. Christ.: „stvari kojima valja uživati jesu Otac i Sin i Duh Sveti“. Dakle, i druga se bitna imena mogu u množini pridijevati o trima osobama.

Prigovor 4. Nadalje, kao što ovo ime Bog označuje onoga koji ima božanstvo, tako ovo ime osoba označuje onoga koji subsistira u nekoj razumskoj naravi. Ali kažemo tri osobe. Dakle, s istim razlogom, možemo reći tri boga.

Naprotiv, kaže se u Pnz 6: „čuj, Izraele, Gospodin Bog tvoj, Bog je jedan“.

Odgovaram: od bitnih imena neka označuju bit kao imenice, a neka pak kao pridjevi. Ona doduše koja bit označuju kao imenice, pridijevaju se o trima osobama samo u jednini, a ne u množini, a ona pak koja bit označuju pridjevski, pridijevaju se o trima osobama u množini. Razlog je tomu što imenična imena označuju nešto na način supstancije, a pridjevna imena označuju nešto na način akcidenta, koji je prirođen subjektu. Supstancija pak, kao što po sebi ima bitak, tako po sebi ima jedinstvo ili mnoštvo, stoga se i jednina ili množina imeničnoga imena prosuđuje prema obliku označenom imenom. Akcidenti pak, kao što bitak imaju u subjektu, tako iz subjekta primaju jedinstvo i mnoštvo, i zato se kod pridjeva prosuđuje jednina i množina prema podmetima. U stvorenjima se pak ne nalazi jedan oblik u više podmeta osim jedinstvom reda, kao oblik uređenoga mnoštva. Stoga se imena koja označuju takav oblik, ako su imenice, pridijevaju o višestrukome u jednini, ali ne ako su pridjevi. Kažemo naime da su mnogi ljudi zbor ili vojska ili narod, ipak kažemo da su više ljudi udruženi. U božanskome pak božanska se bit označuje na način oblika, kako je rečeno, koji je doduše jednostavan i nadasve jedan, kako je gore pokazano. Stoga se imena koja označuju božansku bit kao imenice, u jednini, a ne u množini, pridijevaju o trima osobama. To je dakle razlog zašto za Sokrata i Platona i Cicerona kažemo tri čovjeka; a za Oca i Sina i Duha Svetoga ne kažemo tri boga, nego jedan Bog, jer su u trima podmetima ljudske naravi tri čovještva; u trima pak osobama jedna je božanska bit. Ona pak koja označuju bit pridjevski, pridijevaju se u množini o trima, zbog mnoštva podmeta. Kažemo naime tri postojeća ili tri mudra, ili tri vječna i nestvorena i neizmjerna, ako se uzmu pridjevski. Ako se pak uzmu kao imenice, kažemo jedan nestvoreni, neizmjerni i vječni, kako kaže Atanazije.

Odgovor na 1. prigovor: premda Bog označuje onoga koji ima božanstvo, ipak je drukčiji način označavanja, naime Bog se kaže kao imenica, ali onaj koji ima božanstvo kaže se pridjevski. Stoga, premda su tri koja imaju božanstvo, ipak ne slijedi da su tri boga.

Odgovor na 2. prigovor: različiti jezici imaju različit način govora. Stoga, kao što zbog mnoštva podmeta Grci kažu tri hipostaze, tako se i u hebrejskome kaže u množini Elohim. Mi pak ne kažemo u množini ni bogovi ni supstancije, da se množina ne bi odnosila na bit.

Odgovor na 3. prigovor: ovo ime stvar pripada transcendentalijama. Stoga se, prema tome kako pripada odnosu, u božanskome pridijeva u množini, a prema tome kako pripada supstanciji, pridijeva se u jednini. Stoga Augustin kaže na istome mjestu da je „isto Trojstvo neka vrhovna stvar“.

Odgovor na 4. prigovor: oblik označen ovim imenom osoba nije bit ili narav, nego osobnost. Stoga, budući da su tri osobnosti, to jest tri osobna svojstva, u Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, ne pridijeva se u jednini, nego u množini o trima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.