I, q. 39, a. 2
Treba li reći da su tri osobe jedne biti
Prigovor 1. Čini se da ne treba reći da su tri osobe jedne biti. Kaže naime Hilarije, u knjizi De Synod., da su Otac i Sin i Duh Sveti „doduše po supstanciji tri, ali po suglasju jedno“. No supstancija Božja jest njegova bit. Dakle, tri osobe nisu jedne biti.
Prigovor 2. Nadalje, ne treba o božanskome tvrditi ništa što nije izrečeno autoritetom svetoga Pisma, kako je bjelodano po Dioniziju, u 1. pogl. De div. nom. Ali se nikada u svetome Pismu ne izriče da su Otac i Sin i Duh Sveti jedne biti. Dakle, to ne treba tvrditi.
Prigovor 3. Nadalje, božanska narav jest isto što i bit. Bilo bi dakle dostatno reći da su tri osobe jedne naravi.
Prigovor 4. Nadalje, nije uobičajeno reći da osoba pripada biti, nego više da bit pripada osobi. Dakle, ne čini se prikladnim reći ni da su tri osobe jedne biti.
Prigovor 5. Nadalje, Augustin kaže da ne kažemo da su tri osobe iz jedne biti, da se ne bi shvatilo da je u božanskome jedno bit a drugo osoba. Ali kao što su prijedlozi prijelazni, tako su i kosi padeži. Dakle, s jednakim razlogom, ne treba reći da su tri osobe jedne biti.
Prigovor 6. Nadalje, ono što može biti prigoda zablude, ne treba govoriti o božanskome. Ali kada se kaže tri osobe jedne biti ili supstancije, daje se prigoda zablude. Jer, kako Hilarije kaže, u knjizi De Synod.: „jedna propovijedana supstancija Oca i Sina označuje ili jednoga subsistentnoga koji ima dva naziva; ili da je jedna razdijeljena supstancija načinila dvije nesavršene supstancije; ili treću raniju supstanciju, koja je od dvojice i prisvojena i preuzeta“. Ne treba dakle reći da su tri osobe jedne supstancije.
Naprotiv, Augustin kaže, u II. knjizi Contra Maximinum, da ovo ime homousion, koje je utvrđeno na Nicejskome saboru protiv arijanaca, znači isto što i to da su tri osobe jedne biti.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, naš razum imenuje božanske stvari ne prema njihovu načinu, jer ih tako ne može spoznati; nego prema načinu pronađenom u stvorenim stvarima. I jer se u osjetnim stvarima, iz kojih naš razum uzima spoznaju, narav neke vrste individuira po tvari; i tako se narav odnosi kao oblik, a individuum pak kao podmet oblika, zbog toga se također u božanskome, s obzirom na način označavanja, bit označuje kao oblik triju osoba. Kažemo pak u stvorenim stvarima da bilo koji oblik pripada onome čiji je oblik; kao zdravlje ili ljepota nekoga čovjeka. Za stvar pak koja ima oblik ne kažemo da pripada obliku, osim uz dodatak nekoga pridjeva koji označuje taj oblik, kao kada kažemo: ova je žena izvanredne ljepote, ovaj je čovjek savršene kreposti. I slično, budući da se u božanskome, premda su osobe umnožene, bit ne umnaža, kažemo da je jedna bit triju osoba; i tri osobe jedne biti, tako da se shvati da se ti genitivi konstruiraju za označavanje oblika.
Odgovor na 1. prigovor: supstancija se uzima za hipostazu; a ne za bit.
Odgovor na 2. prigovor: premda se to da su tri osobe jedne biti ne nalazi u svetome Pismu ovim riječima, nalazi se ipak s obzirom na ovaj smisao, kao ondje: „ja i Otac jedno smo; i, ja sam u Ocu, i Otac je u meni“. I po mnogim drugim mjestima može se imati to isto.
Odgovor na 3. prigovor: budući da narav označuje počelo čina, a bit se pak kaže od bivanja, može se reći da su jedne naravi neke stvari koje se slažu u nekome činu, kao sve koje zagrijavaju, ali se ne mogu nazvati jedne biti, osim onih kojima je jedan bitak. I zato se božansko jedinstvo više izriče time što se kaže da su tri osobe jedne biti, nego kada bi se reklo da su jedne naravi.
Odgovor na 4. prigovor: oblik, apsolutno uzet, uobičajeno se označuje kao onoga čiji je oblik, kao Petrova krepost. Obrnuto pak, stvar koja ima neki oblik nije uobičajeno označivati kao njegova, osim kada hoćemo odrediti ili označiti oblik. I tada se zahtijevaju dva genitiva, od kojih jedan označuje oblik, a drugi određenje oblika, kao ako se kaže: Petar je velike kreposti, ili se također zahtijeva jedan genitiv koji ima snagu dvaju genitiva, kao kada se kaže: ovaj je čovjek krvi, to jest prolijevatelj mnoge krvi. Budući dakle da se božanska bit označuje kao oblik s obzirom na osobu, prikladno se kaže bit osobe. Ali ne i obrnuto, osim ako se nešto doda radi označavanja biti; kao ako se kaže da je Otac osoba božanske biti, ili da su tri osobe jedne biti.
Odgovor na 5. prigovor: ovaj prijedlog „iz“ ili „od“ ne označuje odnos tvornoga uzroka, nego više odnos djelatnoga ili tvarnoga uzroka. Koji se pak uzroci u svemu razlikuju od onih stvari kojih su uzroci, naime ništa nije svoja tvar, niti je išta svoje djelatno počelo. Ipak je nešto svoj oblik, kako je očito u svim nematerijalnim stvarima. I zato se time što kažemo tri osobe jedne biti, označujući bit u odnosu oblika, ne pokazuje da je bit drugo doli osoba, što bi se pokazalo kada bismo rekli tri osobe iz iste biti.
Odgovor na 6. prigovor: kako Hilarije kaže, u knjizi De Synod.: „loše se unaprijed sudi svetim stvarima ako, zato što ih neki ne drže svetima, ne bi trebale postojati. Tako, ako se krivo shvaća homousion, što je to meni koji ga dobro shvaćam? Neka dakle bude jedna supstancija iz svojstva rođene naravi, a neka ne bude iz dijela, niti iz unije, niti iz zajedništva“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.