I, q. 29, a. 3
Pristoji li ime osobe u božanstvu
Prigovor 1. Čini se da ime osobe ne treba stavljati u božanstvo. Veli naime Dionizije na početku De div. nom.: „Uopće se ne smije usuditi išta reći niti misliti o nadsupstancijalnom skrivenom božanstvu, osim onoga što nam je božanski izrečeno iz svetih riječi“. No ime osobe nije nam izrečeno u Svetom pismu Novoga ili Staroga zavjeta. Dakle, imenom osobe ne treba se služiti u božanstvu.
Prigovor 2. Nadalje, Boetije veli u knjizi De Duab. Natur.: „Čini se da je ime osobe preneseno od onih krinka koje su u komedijama i tragedijama predstavljale ljude; osoba je naime nazvana od personando [odzvanjati], jer je nužno da se zbog same šupljine zvuk jače razliježe. Grci pak te krinke zovu prosopa, po tome što se stavljaju na lice, te pred očima pokrivaju lik“. No to ne može pristojati u božanstvu, osim možda prema metafori. Dakle, ime osobe ne izriče se o Bogu osim metaforički.
Prigovor 3. Nadalje, svaka je osoba hipostaza. No čini se da ime hipostaze ne pristoji Bogu, budući da, prema Boetiju, označuje ono što je podvrgnuto akcidentima, kojih u Bogu nema. Jeronim također veli da u ovome imenu hipostaza otrov vreba pod medom. Dakle, ovo ime osoba ne treba govoriti o Bogu.
Prigovor 4. Nadalje, od koga god se uklanja definicija, uklanja se i definirano. No čini se da definicija osobe gore navedena ne pristoji Bogu. Kako zato što razum [ratio] označuje diskurzivnu spoznaju, koja ne pristoji Bogu, kako je gore pokazano, i tako se za Boga ne može reći da je razumne naravi. Tako također zato što se Bog ne može nazvati pojedinačnom supstancijom, budući da je počelo individuacije tvar, a Bog je netvaran; niti također podstoji akcidentima, da bi se mogao nazvati supstancijom. Ime se dakle osobe Bogu ne treba pripisivati.
Naprotiv, veli se u vjerovanju Atanazijevu: „Druga je naime osoba Oca, druga Sina, druga Duha Svetoga“.
Odgovaram: osoba označuje ono što je najsavršenije u čitavoj naravi, naime opstojeće u razumnoj naravi. Stoga, budući da sve ono što pripada savršenosti valja pripisati Bogu, stoga što njegova bit u sebi sadrži svaku savršenost; prikladno je da se ovo ime osoba izriče o Bogu. Ipak ne na isti način na koji se izriče o stvorenjima, nego na uzvišeniji način; kao i druga imena koja se, pošto smo ih mi nadjenuli stvorenjima, pripisuju Bogu; kako je gore pokazano kad se raspravljalo o božanskim imenima.
Odgovor na 1. prigovor: premda se ime osobe u Pismu Staroga ili Novoga zavjeta ne nalazi izrečeno o Bogu, ipak se ono što to ime označuje na mnogostruk način u Svetom pismu nalazi ustvrđeno o Bogu; naime da je u najvišem smislu biće po sebi, i najsavršenije razumom spoznaje. Ako bi pak o Bogu trebalo govoriti samo ono, prema riječi, što Sveto pismo o Bogu predaje, slijedilo bi da nikada na drugom jeziku nitko ne bi mogao govoriti o Bogu doli na onome na kojemu je najprije predano Pismo Staroga ili Novoga zavjeta. Na pronalaženje pak novih imena, koja označuju drevnu vjeru o Bogu, prisilila je nužda raspravljanja s krivovjercima. I te se novosti ne treba kloniti, budući da nije bezbožna, kao ona koja se ne razilazi sa smislom Pisama; a Apostol u zadnjem poglavlju 1 Tim uči da se klonimo bezbožnih novotarija u govoru.
Odgovor na 2. prigovor: premda ovo ime osoba ne pristoji Bogu s obzirom na ono od čega je ime nametnuto, ipak s obzirom na ono za čije se označivanje nameće, ponajviše pristoji Bogu. Zato što su se naime u komedijama i tragedijama predstavljali neki slavni ljudi, nametnuto je ovo ime osoba za označivanje onih koji imaju dostojanstvo. Stoga se u Crkvama uobičajilo zvati osobama one koji imaju neko dostojanstvo. Zbog čega neki definiraju osobu govoreći da je „osoba hipostaza odlikovana svojstvom koje pripada dostojanstvu“. I jer je veliko dostojanstvo opstojati u razumnoj naravi, stoga se svaki pojedinac razumne naravi naziva osoba, kako je rečeno. No dostojanstvo božanske naravi nadilazi svako dostojanstvo, i prema tome ponajviše pristoji Bogu ime osobe.
Odgovor na 3. prigovor: ime hipostaze ne pristoji Bogu s obzirom na ono od čega je ime nametnuto, budući da ne podstoji akcidentima; no pristoji mu s obzirom na to što je nametnuto za označivanje opstojeće stvari. Jeronim pak veli da pod tim imenom otrov vreba zato što su, prije nego što je značenje toga imena bilo potpuno poznato kod Latina, krivovjerci po tome imenu varali priproste, da bi ispovijedali više biti kao što ispovijedaju više hipostaza; zbog toga što se ime supstancije, kojemu u grčkomu odgovara ime hipostaze, kod nas općenito uzima za bit.
Odgovor na 4. prigovor: za Boga se može reći da je razumne naravi ukoliko razum ne označuje diskurz, nego općenito umnu narav. „Pojedinačna“ pak Bogu ne može pristojati s obzirom na to što je počelo individuacije tvar, nego samo ukoliko označuje nepriopćivost. Supstancija pak pristoji Bogu ukoliko označuje postojati po sebi. Neki ipak kažu da definicija koju je gore dao Boetije nije definicija osobe prema tome kako osobe izričemo u Bogu. Zbog čega je Rikard od svetoga Viktora, hoteći ispraviti tu definiciju, rekao da je osoba, prema tome kako se o Bogu izriče, „nepriopćiva opstojnost božanske naravi“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.