I, q. 29, a. 4
Što ondje označuje
Prigovor 1. Čini se da ovo ime osoba ne označuje odnos, nego supstanciju u božanstvu. Veli naime Augustin u VII. De Trin.: „Kada kažemo osoba Oca, ne kažemo drugo doli supstancija Oca; k sebi se naime govori osoba, a ne k Sinu“.
Prigovor 2. Nadalje, „što“ pita o biti. No, kako veli Augustin na istome mjestu, kada se kaže: „Trojica su što svjedoče na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti“, pa se pita: što trojica? Odgovara se: tri osobe. Dakle, ovo ime osoba označuje bit.
Prigovor 3. Nadalje, prema Filozofu u IV. Metaphys., ono što se označuje imenom jest njegova definicija. No definicija je osobe pojedinačna supstancija razumne naravi, kako je rečeno. Dakle, ovo ime osoba označuje supstanciju.
Prigovor 4. Nadalje, osoba u ljudima i anđelima ne označuje odnos, nego nešto apsolutno. Ako bi dakle u Bogu označivala odnos, izricala bi se dvoznačno o Bogu, ljudima i anđelima.
Naprotiv, Boetije veli u knjizi De Trin. da svako ime koje pripada osobama označuje odnos. No nijedno ime ne pripada više osobama nego ovo ime osoba. Dakle, ovo ime osoba označuje odnos.
Odgovaram: glede značenja ovoga imena osoba u božanstvu poteškoću stvara to što se u množini izriče o trojici, protivno naravi bitnih imena; a niti se izriče u odnosu prema drugome [ad aliquid], kao imena koja označuju odnos. Zato se nekima činilo da ovo ime osoba jednostavno, po snazi riječi, označuje bit u božanstvu, kao ovo ime Bog i ovo ime mudar; ali zbog navaljivanja krivovjeraca prilagođeno je, po odredbi Sabora, da se može staviti za odnosna imena; i to osobito u množini, ili s razdijelnim imenom, kao kada kažemo tri osobe, ili druga je osoba Oca, a druga Sina. U jednini se pak može uzeti za apsolutno i za relativno. No to se ne čini dostatnim razlogom. Jer ako ovo ime osoba, po snazi svojega značenja, nema to da označuje išta doli bit u božanstvu; iz toga što se reklo tri osobe ne bi se utišala podvala krivovjeraca, nego bi im se dala prigoda za veću podvalu. I stoga su drugi rekli da ovo ime osoba u božanstvu označuje ujedno bit i odnos. Od kojih su neki rekli da označuje bit u uspravnom padežu [in recto], a odnos u kosom [in obliquo]. Jer za osobu se kaže da je kao po sebi jedna [per se una], a jedinstvo pripada biti. No to što se kaže po sebi uključuje odnos u kosom padežu; shvaća se naime da Otac po sebi jest kao odnosom odijeljen od Sina. Neki su pak rekli obrnuto, da označuje odnos u uspravnom padežu, a bit u kosom, jer se u definiciji osobe narav stavlja u kosom padežu. I ti su se približili bliže k istini. Radi razgovijetnosti dakle ovoga pitanja valja razmotriti da je nešto od značenja manje općenitoga što ipak nije od značenja više općenitoga; naime, razumno je uključeno u značenje čovjeka, što ipak nije od značenja životinje. Stoga je jedno pitati o značenju životinje, a drugo pitati o značenju životinje koja je čovjek. Slično je jedno pitati o značenju ovoga imena osoba općenito, a drugo o značenju božanske osobe. Osoba naime općenito označuje pojedinačnu supstanciju razumne naravi, kako je rečeno. Pojedinačno je pak ono što je u sebi nerazlučeno, a od drugih razlučeno. Osoba dakle u bilo kojoj naravi označuje ono što je razlučeno u toj naravi; kao što u ljudskoj naravi označuje ovo meso i ove kosti i ovu dušu, koji su počela što individuira čovjeka; što doduše, premda nije od značenja osobe, jest ipak od značenja ljudske osobe. Razlikovanje se pak u božanstvu ne zbiva osim po odnosima podrijetla, kako je gore rečeno. Odnos pak u božanstvu nije kao akcident koji prianja uz subjekt, nego je sama božanska bit; stoga je opstojeći, kao što božanska bit opstoji. Kao što je dakle božanstvo Bog, tako je božansko očinstvo Bog Otac, koji je božanska osoba. Božanska dakle osoba označuje odnos kao opstojeći. A to znači označivati odnos po načinu supstancije koja je hipostaza što opstoji u božanskoj naravi; premda opstojeće u božanskoj naravi nije drugo doli božanska narav. I prema tome, istina je da ovo ime osoba označuje odnos u uspravnom padežu, a bit u kosom; ipak ne odnos ukoliko je odnos, nego ukoliko se označuje po načinu hipostaze. Slično također označuje bit u uspravnom padežu, a odnos u kosom, ukoliko je bit isto što i hipostaza; hipostaza se pak označuje u božanstvu kao odnosom odijeljena; i tako odnos, označen po načinu odnosa, ulazi u pojam osobe u kosom padežu. I prema tome također može se reći da to značenje ovoga imena osoba nije bilo zamijećeno prije podvale krivovjeraca; stoga ovo ime osoba nije bilo u uporabi osim kao jedno od ostalih apsolutnih imena. No poslije je ovo ime osoba prilagođeno da stoji za odnosno ime po prikladnosti svojega značenja, tako naime da to što stoji za odnosno ime nema samo iz uporabe, kako je tvrdilo prvo mišljenje, nego također iz svojega značenja.
Odgovor na 1. prigovor: ovo ime osoba izriče se k sebi, a ne k drugome, jer označuje odnos ne po načinu odnosa, nego po načinu supstancije koja je hipostaza. I prema tome Augustin veli da označuje bit, ukoliko je u Bogu bit isto s hipostazom, jer se u Bogu ne razlikuje ono što jest [quod est] i ono po čemu jest [quo est].
Odgovor na 2. prigovor: „što“ katkada pita o naravi koju označuje definicija; kao kada se pita: što je čovjek? I odgovara se: razumna smrtna životinja. Katkada pak pita za subjekt [suppositum]; kao kada se pita: što pliva u moru? I odgovara se: riba. I tako onima koji pitaju što trojica? Odgovoreno je: tri osobe.
Odgovor na 3. prigovor: pod pojmom pojedinačne supstancije, to jest razlučene ili nepriopćive, shvaća se u božanstvu odnos, kako je rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: različiti pojam manje općenitih stvari ne stvara dvoznačnost u više općenitome. Premda je naime drukčija vlastita definicija konja i magarca, ipak su jednoznačni u imenu životinje, jer zajednička definicija životinje pristoji obojemu. Stoga ne slijedi, premda se u značenju božanske osobe sadrži odnos, a ne u značenju anđeoske ili ljudske osobe, da se ime osoba izriče dvosmisleno. Premda se niti ne izriče jednoznačno, budući da se ništa ne može jednoznačno izricati o Bogu i o stvorenjima, kako je gore pokazano.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.