Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 29, a. 2

O usporedbi osobe s biti, opstojnošću [subsistentia] i hipostazom

Prigovor 1. Čini se da je osoba isto što i hipostaza, opstojnost i bit. Boetije naime veli u knjizi De Duab. Natur. da su „Grci pojedinačnu supstanciju razumne naravi nazvali imenom hipostaze“. No to također kod nas označuje ime osobe. Dakle, osoba je posve isto što i hipostaza.

Prigovor 2. Nadalje, kao što u božanstvu kažemo tri osobe, tako u božanstvu kažemo tri opstojnosti, što ne bi bilo kad osoba i opstojnost ne bi isto označivale. Dakle, isto označuju osoba i opstojnost.

Prigovor 3. Nadalje, Boetije veli u komentaru Kategorija da „ousia“, što je isto što i bit, označuje sastavljeno iz tvari i oblika. No ono što je sastavljeno iz tvari i oblika jest pojedinac supstancije, što se i hipostazom i osobom naziva. Dakle, čini se da sva spomenuta imena označuju isto.

Naprotiv, Boetije veli u knjizi De Duab. Natur. da „rodovi i vrste samo opstoje [subsistunt]; pojedinci pak ne samo da opstoje, nego također podstoje [substant]“. No od „subsistere“ zovu se opstojnosti [subsistentiae], kao od „substare“ supstancije ili hipostaze. Budući dakle da biti hipostaze ili osobe ne pristoji rodovima ili vrstama, hipostaze ili osobe nisu isto što i opstojnosti.

Naprotiv, nadalje, Boetije veli u komentaru Kategorija da se hipostazom naziva tvar, a „ousiosis“, to jest opstojnošću, naziva se oblik. No niti oblik niti tvar ne može se nazvati osobom. Dakle, osoba se razlikuje od spomenutoga.

Odgovaram: prema Filozofu u V. Metaphys., supstancija se veli dvostruko. Na jedan način naziva se supstancijom štostvo stvari, koje označuje definicija, prema čemu kažemo da definicija označuje supstanciju stvari, koju supstanciju Grci zovu „ousia“, a što mi možemo nazvati bit. Na drugi se način supstancijom naziva subjekt ili pretpostavak [suppositum] koji opstoji u rodu supstancije. I to se doduše, uzimajući općenito, može imenovati i imenom koje označuje pojam, i tako se veli „suppositum“. Imenuje se također trima imenima koja označuju stvar, a to su stvar naravi, opstojnost i hipostaza, prema trostrukomu promatranju tako nazvane supstancije. Naime, prema tome što postoji po sebi a ne u drugome, naziva se opstojnost; ono naime kažemo da opstoji što postoji ne u drugome, nego u sebi. Prema tome pak što je podvrgnuto nekoj zajedničkoj naravi, tako se naziva stvar naravi; kao što je ovaj čovjek stvar ljudske naravi. Prema tome pak što je podvrgnuto akcidentima, naziva se hipostaza ili supstancija. Što pak ta tri imena označuju općenito u čitavom rodu supstancijâ, to ime osoba označuje u rodu razumnih supstancija.

Odgovor na 1. prigovor: hipostaza kod Grka iz vlastitoga značenja imena ima to da označuje bilo kojega pojedinca supstancije; no iz običaja govora ima to da se uzima za pojedinca razumne naravi, po razlogu svoje izvrsnosti.

Odgovor na 2. prigovor: kao što mi kažemo u božanstvu u množini tri osobe i tri opstojnosti, tako Grci kažu tri hipostaze. No jer je ime supstancije, koje prema svojstvu značenja odgovara hipostazi, kod nas dvosmisleno, budući da katkad označuje bit, a katkad hipostazu; da ne bi moglo biti prigode za zabludu, više su voljeli za hipostazu prevesti opstojnost nego supstanciju.

Odgovor na 3. prigovor: bit je u pravom smislu ono što se označuje po definiciji. A definicija obuhvaća počela vrste, ali ne pojedinačna počela. Stoga u stvarima sastavljenima iz tvari i oblika bit ne označuje samo oblik, niti samo tvar, nego sastavljeno iz tvari i zajedničkoga oblika, ukoliko su počela vrste. No sastavljeno iz ove tvari i iz ovoga oblika ima pojam hipostaze i osobe; duša naime i meso i kost spadaju na pojam čovjeka, ali ova duša i ovo meso i ova kost spadaju na pojam ovoga čovjeka. I stoga hipostaza i osoba dodaju iznad pojma biti pojedinačna počela; niti su isto s biti u sastavljenima iz tvari i oblika, kako je gore rečeno kad se raspravljalo o božanskoj jednostavnosti.

Odgovor na 4. prigovor: Boetije veli da rodovi i vrste opstoje ukoliko nekim pojedincima pristoji opstojati po tome što su pod rodovima i vrstama obuhvaćenima u kategoriji supstancije, a ne da bi same vrste ili rodovi opstojali, osim prema mišljenju Platona, koji je tvrdio da vrste stvari opstoje odijeljeno od pojedinačnih bića. Podstojati pak pristoji istim pojedincima s obzirom na akcidente, koji su izvan pojma rodova i vrsta.

Odgovor na 5. prigovor: pojedinac sastavljen iz tvari i oblika ima to da podstoji akcidentu iz svojstva tvari. Stoga i Boetije veli u knjizi De Trin.: „Jednostavan oblik ne može biti subjekt“. No to da po sebi opstoji, ima iz svojstva svojega oblika, koji ne pridolazi opstojećoj stvari, nego daje stvarni bitak tvari, kako bi tako pojedinac mogao opstojati. Zbog toga je dakle hipostazu pripisao tvari, a ousiosis, to jest opstojnost, obliku; jer tvar je počelo podstojanja, a oblik je počelo opstojanja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.