I, q. 29, a. 1
O definiciji osobe
Prigovor 1. Čini se da je neprikladna definicija osobe koju Boetije navodi u knjizi De duabus naturis, a koja glasi ovako: „Osoba je pojedinačna supstancija razumne naravi“. Nijedno se naime pojedinačno biće ne definira. No osoba označuje stanovitoga pojedinca. Dakle, osoba se neprikladno definira.
Prigovor 2. Nadalje, supstancija, kako se stavlja u definiciju osobe, ili se uzima za prvu supstanciju, ili za drugu supstanciju. Ako za prvu supstanciju, suvišno se dodaje „pojedinačna“, jer prva je supstancija pojedinačna supstancija. Ako pak stoji za drugu supstanciju, krivo se dodaje, i postoji proturječje u pridjevu [oppositio in adiecto], jer se druge supstancije nazivaju rodovima ili vrstama. Dakle, definicija je loše navedena.
Prigovor 3. Nadalje, ime pojma [nomen intentionis] ne smije se stavljati u definiciju stvari. Ne bi naime bilo dobro određenje ako bi tko rekao: čovjek je vrsta životinje, jer čovjek je ime stvari, a vrsta je ime pojma. Budući dakle da je osoba ime stvari (označuje naime stanovitu supstanciju razumne naravi), neprikladno se u njezinu definiciju stavlja „pojedinac“, što je ime pojma.
Prigovor 4. Nadalje, narav je počelo gibanja i mirovanja u onome u čemu jest po sebi, a ne po akcidentu, kako se veli u II. Physic. No osoba je u nepokretnim stvarima, kao u Bogu i u anđelima. Nije se dakle u definiciju osobe trebala staviti narav, nego više bit.
Prigovor 5. Nadalje, odijeljena je duša pojedinačna supstancija razumne naravi. No ona nije osoba. Neprikladno se dakle osoba tako definira.
Odgovaram: premda se općenito i pojedinačno nalaze u svim rodovima, ipak se na stanovit poseban način pojedinac nalazi u rodu supstancije. Supstancija se naime individuira po samoj sebi, a akcidenti se individuiraju po subjektu, koji je supstancija; kaže se naime „ova bjelina“ ukoliko je u ovome subjektu. Stoga također prikladno pojedinci supstancije imaju neko posebno ime pred drugima, jer nazivaju se hipostaze, ili prve supstancije. Ali još na stanovit osobitiji i savršeniji način nalazi se pojedinačno i individuum u razumnim supstancijama, koje imaju gospodstvo nad svojim činom, i ne samo da bivaju pokretane, kao ostale, nego same po sebi djeluju; djelovanja su pak u pojedinačnim bićima. I stoga također među ostalim supstancijama stanovit poseban naziv imaju pojedinačna bića razumne naravi. I taj je naziv osoba. I stoga se u navedenu definiciju osobe stavlja „pojedinačna supstancija“, ukoliko označuje pojedinačno u rodu supstancije; a dodaje se „razumne naravi“, ukoliko označuje pojedinačno u razumnim supstancijama.
Odgovor na 1. prigovor: premda se ovaj ili onaj pojedinac ne može definirati, ipak se ono što pripada zajedničkomu pojmu pojedinačnosti može definirati; i tako Filozof definira prvu supstanciju. I na taj način Boetije definira osobu.
Odgovor na 2. prigovor: prema nekima, supstancija se u definiciji osobe stavlja za prvu supstanciju, koja je hipostaza. Pa ipak se ne dodaje suvišno „pojedinačna“. Zato što se imenom hipostaze ili prve supstancije isključuje pojam općega i dijela (ne kažemo naime da je čovjek općenito hipostaza, niti također ruka, budući da je dio); no time što se dodaje „pojedinačna“, isključuje se od osobe svojstvo da bude preuzeta; ljudska naime narav u Kristu nije osoba, jer ju je preuzela dostojnija, naime Riječ Božja. No bolje je reći da se supstancija uzima općenito, kako se dijeli na prvu i drugu, a time što se dodaje „pojedinačna“, privodi se tomu da stoji za prvu supstanciju.
Odgovor na 3. prigovor: budući da nam supstancijalne razlike nisu poznate, ili čak nisu imenovane, potrebno je katkad služiti se akcidentalnim razlikama umjesto supstancijalnih, kao kad bi tko rekao: oganj je jednostavno tijelo, toplo i suho; vlastiti su naime akcidenti učinci supstancijalnih oblika, i očituju ih. I slično se imena pojmova mogu uzeti za definiranje stvari, ukoliko se uzimaju za neka imena stvari koja nisu postavljena. I tako se ovo ime „pojedinačna“ stavlja u definiciju osobe, kako bi označilo način opstojanja koji pristoji pojedinačnim supstancijama.
Odgovor na 4. prigovor: prema Filozofu u V. Metaphys., ime naravi najprije je pridano za označivanje rađanja živih bića, koje se naziva rođenje. I jer je takvo rađanje od unutrašnjega počela, prošireno je to ime za označivanje unutrašnjega počela bilo kojega gibanja. I tako se definira narav u II. Physic. I jer je takvo počelo oblikovno ili tvarno, općenito se i tvar i oblik nazivaju narav. A jer se po obliku dovršava bit svake stvari, općenito se bit svake stvari, koju označuje njezina definicija, naziva narav. I tako se ovdje uzima narav. Stoga Boetije u istoj knjizi veli da je „narav specifična razlika koja pojedinu stvar oblikuje“; specifična je naime razlika ona koja dovršava definiciju, a uzima se od vlastitoga oblika stvari. I stoga je prikladnije bilo da se u definiciji osobe, koja je pojedinac nekoga određenoga roda, posluži imenom naravi nego biti, koja se uzima od bitka, što je najopćenitije.
Odgovor na 5. prigovor: duša je dio ljudske vrste, i stoga, premda je odijeljena, ipak jer zadržava narav sjedinjivosti, ne može se nazvati pojedinačnom supstancijom koja je hipostaza ili prva supstancija; kao ni ruka, niti bilo koji drugi od čovjekovih dijelova. I tako joj ne pristoji niti definicija osobe, niti ime.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.