Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 22, a. 3

Odnosi li se božanska providnost neposredno na sve

Prigovor 1. Čini se da Bog ne proviđa neposredno sve. Što god je, naime, od dostojanstva, valja pripisati Bogu. No, dostojanstvu nekoga kralja pripada da ima službenike po čijem bi posredovanju proviđao podanicima. Dakle, još mnogo više Bog ne proviđa neposredno sve.

Prigovor 2. Nadalje, providnosti pripada usmjeravati stvari u svrhu. Svrha je pak bilo koje stvari njezino savršenstvo i dobro. Svakomu pak uzroku pripada svoj učinak privesti k dobru. Svaki je, dakle, djelatni uzrok uzrok učinka providnosti. Ako, dakle, Bog svemu neposredno proviđa, oduzimaju se svi sekundarni uzroci.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin veli u Enchirid. da je „bolje neke stvari ne znati nego znati, kao neznatne“; i isto veli Filozof u XII. Metaphys. No, sve što je bolje valja pripisati Bogu. Dakle, Bog nema neposredno providnost o nekim neznatnim stvarima i zlima.

Naprotiv, veli se u Job 34: „Koga je drugoga postavio nad zemljom? Ili koga je postavio nad krugom zemaljskim koji je sazdao?“ Na što Grgur veli: „Svijetom po samome sebi upravlja koji ga je po samome sebi stvorio“.

Odgovaram: providnosti pripadaju dvoje, naime pojam reda proviđenih stvari u svrhu; i izvršenje toga reda, koje se upravljanjem naziva. Što se, dakle, tiče prvoga od toga, Bog neposredno svemu proviđa. Jer u svojemu razumu ima pojam svega, pa i najmanjega; i koje god je uzroke postavio nad nekim učincima, dao im je moć za proizvodnju tih učinaka. Otuda mora biti da je red tih učinaka u svojemu umu unaprijed imao. Što se pak tiče drugoga, postoje neka posredništva božanske providnosti. Jer nižim bićima upravlja po višima; ne zbog nedostatka svoje moći, nego zbog obilja svoje dobrote, kako bi dostojanstvo uzročnosti također stvorenjima priopćio. I prema tomu isključuje se Platonovo mišljenje, koje prenosi Grgur Nisenski, koji postavlja trojaku providnost. Od kojih je prva najvišega Boga, koji ponajprije i uglavnom proviđa duhovnim stvarima; a posljedično cijelomu svijetu s obzirom na rodove, vrste i opće uzroke. Druga je pak providnost ona kojom se proviđa pojedinačnim propadljivim i nastajućim stvarima, i nju je pripisao bogovima koji obilaze nebesa, to jest odijeljenim supstancijama koje pokreću nebeska tijela kružno. Treća je pak providnost ljudskih stvari, koju je pripisivao demonima, koje su platonici postavljali kao posrednike između nas i bogova, kako prenosi Augustin u IX. knjizi De civ. Dei.

Odgovor na 1. prigovor: imati službenike izvršitelje svoje providnosti pripada dostojanstvu kralja; no to što ne bi imao pojam onoga što po njima valja činiti, proizlazi iz njegova nedostatka. Svako je, naime, djelatno znanje utoliko savršenije ukoliko više razmatra pojedinosti u kojima je čin.

Odgovor na 2. prigovor: time što Bog ima neposredno providnost o svim stvarima, ne isključuju se sekundarni uzroci, koji su izvršitelji toga reda, kako je očito iz gore rečenoga.

Odgovor na 3. prigovor: nama je bolje ne spoznati zla i neznatne stvari, utoliko ukoliko se po njima sprječavamo od razmatranja boljih stvari, jer ne možemo u isto vrijeme mnoga bića shvaćati, i utoliko ukoliko pomisao na zla katkada izopačuje volju u zlo. No, to nema mjesta u Bogu, koji u isto vrijeme sve jednim pogledom vidi, i čija se volja na zlo ne može privoljeti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.