I, q. 22, a. 2
Podliježe li sve božanskoj providnosti
Prigovor 1. Čini se da nije sve podložno božanskoj providnosti. Ništa, naime, proviđeno nije slučajno. Ako je, dakle, sve proviđeno od Boga, ništa neće biti slučajno, i tako propada slučaj i kob. A to je protiv općega mišljenja.
Prigovor 2. Nadalje, svaki mudar providitelj isključuje nedostatak i zlo, koliko može, od onoga o čemu vodi brigu. Vidimo pak da su mnoga zla u stvarima. Ili ih, dakle, Bog ne može spriječiti, i tako nije svemoguć; ili ne vodi brigu o svemu.
Prigovor 3. Nadalje, ono što nastaje iz nužnosti ne zahtijeva providnost ili razboritost; otuda je, prema Filozofu u VI. Ethic., razboritost ispravan pojam o kontingentnim stvarima, o kojima postoji vijećanje i odabir. Budući, dakle, da se mnogo toga u stvarima događa iz nužnosti, ne podliježe sve providnosti.
Prigovor 4. Nadalje, tko god je prepušten samomu sebi, ne podliježe providnosti nekoga upravitelja. No, ljudi su prepušteni samima sebi od Boga, prema onome iz Sir 15: „Bog je u početku stvorio čovjeka i ostavio ga u ruci njegove odluke“; i posebno zli, prema onome: „Pustio ih je prema željama srca njihova“. Dakle, ne podliježe sve božanskoj providnosti.
Prigovor 5. Nadalje, apostol, 1 Kor 9, veli da „Bog ne vodi brigu o volovima“, i po istom razlogu o drugim nerazumnim stvorenjima. Ne podliježe, dakle, sve božanskoj providnosti.
Naprotiv, veli se u Mudr 8 o božanskoj mudrosti da „dopire od jednoga kraja do drugoga snažno i raspoređuje sve blago“.
Odgovaram: neki su u cjelini zanijekali providnost, kao Demokrit i epikurovci, postavljajući da je svijet nastao slučajem. Neki su pak postavili da samo nepropadljiva bića podliježu providnosti; propadljiva pak ne prema jedinkama, nego prema vrstama; tako su, naime, nepropadljiva. Iz čije se osobe veli u Job 22: „Oblaci su skrovište njegovo, i po rubovima neba hodi, i ne mari za naše stvari“. Od općenitosti pak propadljivih bića rabi Mojsije izuzeo je ljude, zbog sjaja razuma u kojemu sudjeluju; no kod drugih propadljivih jedinki slijedio je mišljenje drugih. No, nužno je reći da sve podliježe božanskoj providnosti, ne samo općenito, nego i pojedinačno. Što je ovako očito. Budući, naime, da svaki djelatnik djeluje radi svrhe, utoliko se proteže usmjerivanje učinaka u svrhu ukoliko se proteže uzročnost prvoga djelatnika. Iz toga se, naime, događa u djelima nekoga djelatnika da nešto proiziđe što nije usmjereno u svrhu: jer taj učinak slijedi iz nekoga drugoga uzroka, mimo nakane djelatnika. Uzročnost se pak Boga, koji je prvi djelatnik, proteže sve do svih bića, ne samo s obzirom na načela vrste, nego također s obzirom na pojedinačna načela, ne samo nepropadljivih, nego također propadljivih bića. Otuda je nužno da sve što ima bitak na bilo koji način bude od Boga usmjereno u svrhu, prema onome apostolovu, Rim 13: „Što je od Boga, uređeno je“. Budući, dakle, da Božja providnost nije ništa drugo doli pojam reda stvari u svrhu, kako je rečeno, nužno je da sve, utoliko ukoliko sudjeluje u bitku, utoliko podliježe božanskoj providnosti. Slično je također gore pokazano da Bog sve spoznaje, i općenito i pojedinačno. I budući da se njegova spoznaja uspoređuje sa stvarima kao spoznaja umijeća s umjetninama, kako je gore rečeno, nužno je da sve bude podloženo njegovu redu, kao što su sve umjetnine podložene redu umijeća.
Odgovor na 1. prigovor: drukčije je s općim uzrokom, a drukčije s posebnim uzrokom. Naime, redu posebnoga uzroka nešto može izmaći, ali ne redu općega uzroka. Ne oduzima se, naime, nešto od reda posebnoga uzroka osim po nekom drugom posebnom uzroku koji sprječava, kao što se drvo sprječava od izgaranja djelovanjem vode. Otuda, budući da su svi posebni uzroci zaključeni pod općim uzrokom, nemoguće je da bilo koji učinak izbjegne redu općega uzroka. Utoliko se, dakle, ukoliko neki učinak izbjegava redu nekoga posebnoga uzroka, naziva slučajnim ili kobnim s obzirom na poseban uzrok; no s obzirom na opći uzrok, od čijega se reda ne može oduzeti, veli se da je proviđen. Kao što je i susret dvaju slugu, premda je slučajan što se njih tiče, ipak proviđen od gospodara, koji ih svjesno tako na jedno mjesto šalje da jedan o drugome ne zna.
Odgovor na 2. prigovor: drukčije je s onim koji ima brigu o nečem posebnom, a drukčije sa sveopćim providiteljem. Jer poseban providitelj isključuje nedostatak od onoga što je podloženo njegovoj brizi, koliko može; no sveopći providitelj dopušta da se neki nedostatak u nekom posebnom dogodi, da se ne bi spriječilo dobro cjeline. Otuda se za propadanja i nedostatke u naravnim stvarima veli da su protiv posebne naravi; pa ipak su od nakane opće naravi, utoliko ukoliko nedostatak jednoga prelazi u dobro drugoga, ili također cijeloga svemira; propadanje je, naime, jednoga nastajanje drugoga, po čemu se vrsta čuva. Budući, dakle, da je Bog sveopći providitelj cjelokupnoga bića, njegovoj providnosti pripada dopustiti da neki nedostaci budu u nekim posebnim stvarima, da se ne zapriječi savršeno dobro svemira. Ako bi se, naime, sva zla spriječila, mnoga bi dobra nedostajala svemiru; ne bi, naime, bilo života lavljega kada ne bi bilo ubijanja životinja; niti bi bilo strpljivosti mučenikâ kada ne bi bilo progona tiranâ. Otuda Augustin veli u Enchirid.: „Svemogući Bog ni na koji način ne bi dopustio da neko zlo bude u djelima njegovim, kada ne bi bio do te mjere svemoguć i dobar da dobro čini i od zla“. Iz ova su se pak dva razloga koja smo sada riješili činili pokrenutima oni koji su božanskoj providnosti oduzeli propadljiva bića, u kojima se nalaze slučajne stvari i zla.
Odgovor na 3. prigovor: čovjek nije ustanovitelj naravi, nego se u djelima umijeća i kreposti služi, za svoju uporabu, naravnim stvarima. Otuda se ljudska providnost ne proteže na nužna bića, koja proizlaze iz naravi. Na koja se ipak proteže providnost Boga, koji je začetnik naravi. I po tom su se razlogu činili pokrenutima oni koji su tijek naravnih stvari oduzeli božanskoj providnosti, pripisujući ga nužnosti tvari; kao Demokrit i drugi drevni naravoslovci.
Odgovor na 4. prigovor: time što se veli da je Bog čovjeka prepustio samomu sebi, ne isključuje se čovjek iz božanske providnosti, nego se pokazuje da mu nije unaprijed određena radna moć usmjerena na jedno, kao naravnim stvarima; koje bivaju samo vođene, kao od drugoga upravljane u svrhu, a ne pokreću same sebe, kao upravljajući same sebe u svrhu, poput razumnih stvorenja po slobodnoj volji, kojom se savjetuju i odabiru. Otuda znakovito veli: „u ruci njegove odluke“. No, budući da se sam čin slobodne volje svodi na Boga kao na uzrok, nužno je da ono što po slobodnoj volji biva podliježe božanskoj providnosti; čovjekova je, naime, providnost sadržana pod Božjom providnošću, kao poseban uzrok pod općim uzrokom. O pravednim pak ljudima Bog na neki uzvišeniji način vodi providnost negoli o bezbožnima, utoliko ukoliko ne dopušta da se protiv njih dogodi išta što bi konačno zapriječilo njihovo spasenje; jer „onima koji ljube Boga sve surađuje na dobro“, kako se veli u Rim 8. No, po samom tome što bezbožne ne odvraća od zla krivnje, veli se da ih napušta. Ipak ne tako da bi se u cjelini isključili iz njegove providnosti; inače bi u ništa propali kada se po njegovoj providnosti ne bi očuvali. I po tom se razlogu činio pokrenutim Tulije, koji je ljudske stvari, o kojima vijećamo, oduzeo božanskoj providnosti.
Odgovor na 5. prigovor: budući da razumno stvorenje ima po slobodnoj volji vlast nad svojim činom, kako je rečeno, na poseban se određeni način podlaže božanskoj providnosti: tako naime da mu se nešto uračunava u krivnju ili u zaslugu, i uzvraća mu se nešto kao kazna ili nagrada. I s obzirom na to apostol Božju brigu uklanja od volova. Ipak ne tako da pojedinačna bića nerazumnih stvorenja ne bi pripadala Božjoj providnosti, kako je rabi Mojsije smatrao.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.