I, q. 22, a. 1
Pripada li Bogu providnost
Prigovor 1. Čini se da Bogu ne pripada providnost. Providnost je, naime, prema Tuliju dio razboritosti. Razboritost pak, budući da je dobro vijećanje, prema Filozofu u VI. Ethic., ne može pripadati Bogu, koji nema nikakve dvojbe odakle bi mu trebalo vijećati. Dakle, providnost ne pripada Bogu.
Prigovor 2. Nadalje, što god je u Bogu, vječno je. No, providnost nije nešto vječno; ona je, naime, oko postojećih bića, koja nisu vječna, prema Damaščaninu. Dakle, providnost nije u Bogu.
Prigovor 3. Nadalje, ništa složeno nije u Bogu. No, providnost se čini nečim složenim, jer u sebi uključuje volju i razum. Dakle, providnost nije u Bogu.
Naprotiv, veli se u Mudr 14: „A ti, Oče, svime upravljaš providnošću“.
Odgovaram: nužno je postaviti providnost u Bogu. Svako, naime, dobro koje je u stvarima Bog je stvorio, kako je gore pokazano. U stvarima se pak nalazi dobro ne samo s obzirom na supstanciju stvari, nego također s obzirom na njihov red prema svrsi, i ponajviše prema konačnoj svrsi, a to je božanska dobrota, kako je gore utvrđeno. To, dakle, dobro reda koje postoji u stvorenim stvarima stvoreno je od Boga. Budući pak da je Bog uzrok stvari po svojemu razumu, i tako pojam svakoga njegova učinka mora u njemu unaprijed postojati, kako je očito iz prethodnoga; nužno je da pojam reda stvari prema svrsi unaprijed postoji u božanskom umu. Pojam pak onoga što valja usmjeriti prema svrsi vlastito je providnost. Ona je, naime, glavni dio razboritosti, prema kojoj su usmjerena druga dva dijela, naime sjećanje na prošlo i razumijevanje sadašnjega; ukoliko iz upamćenoga prošloga i shvaćenoga sadašnjega nagađamo o budućem što treba providjeti. Razboritosti je pak vlastito, prema Filozofu u VI. Ethic., usmjerivati drugo u svrhu; bilo s obzirom na samoga sebe, kao što se razboritim naziva čovjek koji dobro usmjeruje svoje čine prema svrsi svoga života; bilo s obzirom na druge sebi podložne u obitelji ili gradu ili kraljevstvu, prema kojemu se načinu veli u Mt 24: „Vjeran i razborit sluga koga je gospodar postavio nad svojom obitelji“. Prema kojemu načinu razboritost ili providnost može Bogu pripadati; u samome, naime, Bogu nema ničega što bi se moglo usmjeriti u svrhu, budući da je on sam konačna svrha. Sam se, dakle, pojam reda stvari prema svrsi u Bogu naziva providnošću. Otuda Boetije, u IV. knjizi De consol., veli da je „providnost sam božanski um postavljen u najvišem vladaru svega, koji sve raspoređuje“. Rasporedbom se pak može nazvati kako pojam reda stvari prema svrsi, tako i pojam reda dijelova u cjelini.
Odgovor na 1. prigovor: prema Filozofu u VI. Ethic., razboritost je u pravom smislu zapovijedajuća o onome o čemu se dobra savjetnost (euboulia) ispravno savjetuje, a razborit sud (synesis) ispravno sudi. Otuda, premda savjetovati se ne pripada Bogu, prema tome što je vijećanje istraživanje o dvojbenim stvarima; ipak zapovijedati o onome što valja usmjeriti u svrhu, čega ima ispravan pojam, pripada Bogu, prema onome iz Psalma: „Zapovijed postavi i neće proći“. I prema tomu pripada Bogu pojam razboritosti i providnosti. Premda se također može reći da se sam pojam stvari koje treba činiti u Bogu naziva savjetom; ne zbog istraživanja, nego zbog sigurnosti spoznaje, do koje oni koji se savjetuju istražujući dolaze. Otuda se veli u Ef 1: „Koji sve čini po odluci svoje volje“.
Odgovor na 2. prigovor: brizi pripadaju dvoje, naime pojam reda, koji se naziva providnošću i rasporedbom; i izvršenje reda, koje se naziva upravljanjem. Od toga je prvo vječno, a drugo vremenito.
Odgovor na 3. prigovor: providnost je u razumu, ali pretpostavlja volju za svrhom; nitko, naime, ne zapovijeda o onome što valja činiti radi svrhe ako ne hoće svrhu. Otuda i razboritost pretpostavlja ćudoredne kreposti, po kojima se težnja odnosi prema dobru, kako se veli u VI. Ethic. Pa ipak, kada bi providnost podjednako gledala na volju i božanski razum, to bi bilo bez krnjenja božanske jednostavnosti; budući da su volja i razum u Bogu isto, kako je gore rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.