Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 14, a. 7

Je li Božje znanje diskurzivno

Prigovor 1. Čini se da je Božje znanje diskurzivno. Božje, naime, znanje nije prema znanju u habitusu, nego prema spoznavanju u činu. No, prema Filozofu u II knjizi Topic., znati u habitusu događa se o mnogim stvarima u isto vrijeme, ali zbiljski spoznavati samo o jednoj. Budući, dakle, da Bog spoznaje mnoge stvari, jer i sebe i druge, kako je pokazano, čini se da ne spoznaje sve u isto vrijeme, nego prelazi s jednoga na drugo.

Prigovor 2. Nadalje, spoznavati učinak po uzroku jest znanje onoga koji prelazi. No, Bog spoznaje drugo po samome sebi, kao učinak po uzroku. Dakle, njegova je spoznaja diskurzivna.

Prigovor 3. Nadalje, savršenije Bog zna svako pojedino stvorenje nego što mi znamo. No, mi u stvorenim uzrocima spoznajemo njihove učinke, i tako od uzroka prelazimo k uzrokovanome. Dakle, čini se da je slično i u Bogu.

Naprotiv, Augustin veli u XV knjizi De Trin. da „Bog ne vidi sve dio po dio ili jedno po jedno, kao izmjenjujući pogled odavde onamo i odande ovamo; nego sve vidi u isto vrijeme“.

Odgovaram: u božanskom znanju nema nikakva diskursa. Što je ovako očito. U našem je, naime, znanju dvostruk diskurs. Jedan samo prema slijedu, kao kada se, nakon što u činu nešto spoznamo, obraćamo k spoznavanju drugoga. Drugi je diskurs prema uzročnosti, kao kada po počelima dolazimo do spoznaje zaključaka. Prvi pak diskurs ne može pripadati Bogu. Mnogo toga, naime, što uzastopno spoznajemo ako se svako pojedino od toga promatra u samome sebi, sve u isto vrijeme spoznajemo ako to spoznajemo u nekom jednom, na primjer ako dijelove spoznajemo u cjelini, ili ako različite stvari gledamo u zrcalu. Bog pak sve vidi u jednomu, a to je on sam, kako je rečeno. Otuda u isto vrijeme, a ne uzastopno, sve vidi. Slično također ni drugi diskurs ne može pripadati Bogu. Prvo uistinu zato što drugi diskurs pretpostavlja prvi; oni, naime, koji napreduju od počela k zaključcima ne promatraju oboje u isto vrijeme. Zatim zato što je takav diskurs svojstven onomu koji napreduje od poznatoga k nepoznatome. Otuda je bjelodano da se, kada se spoznaje prvo, još ne poznaje drugo. I tako se drugo ne spoznaje u prvome, nego iz prvoga. Svršetak je pak diskursa kada se drugo vidi u prvome, svođenjem učinaka na uzroke, i tada prestaje diskurs. Otuda, budući da Bog svoje učinke vidi u samome sebi kao u uzroku, njegova spoznaja nije diskurzivna.

Odgovor na 1. prigovor: premda je u samome sebi samo jedno spoznavanje, ipak se događa da se mnoga shvaćaju u nekom jednom, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: Bog ne spoznaje po uzroku kao prije spoznatom nepoznate učinke, nego ih spoznaje u uzroku. Otuda je njegova spoznaja bez diskursa, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: učinke stvorenih uzroka Bog uistinu vidi u samim uzrocima, mnogo bolje nego mi, ipak ne tako da bi spoznaja učinaka bila uzrokovana u njemu iz spoznaje stvorenih uzroka, kao u nama. Otuda njegovo znanje nije diskurzivno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.