I, q. 14, a. 6
Ima li o tome vlastitu spoznaju
Prigovor 1. Čini se da Bog ne spoznaje ono što je drugo od njega vlastitom spoznajom. Tako, naime, spoznaje ono što je drugo od njega, kako je rečeno, prema tome što je ono što je drugo od njega u njemu. No, ono što je drugo od njega jest u njemu kao u prvom zajedničkom i sveopćem uzroku. Dakle, i ono drugo Bog spoznaje kao u prvom i sveopćem uzroku. A to znači spoznavati općenito, a ne prema vlastitoj spoznaji. Dakle, Bog spoznaje ono što je drugo od njega općenito, a ne prema vlastitoj spoznaji.
Prigovor 2. Nadalje, koliko je bit stvorenja udaljena od božanske biti, toliko je božanska bit udaljena od biti stvorenja. No, po biti stvorenja ne može se spoznati božanska bit, kako je gore rečeno. Dakle, ni po božanskoj biti ne može se spoznati bit stvorenja. I tako, budući da Bog ništa ne spoznaje doli po svojoj biti, slijedi da ne spoznaje stvorenje prema njegovoj biti, tako da o njemu spozna što jest, a to znači imati vlastitu spoznaju o stvari.
Prigovor 3. Nadalje, vlastita se spoznaja o stvari nema osim po njezinu vlastitom pojmu. No, budući da Bog sve spoznaje po svojoj biti, ne čini se da svaku pojedinu stvar spoznaje po vlastitom pojmu; isto, naime, ne može biti vlastiti pojam mnogih i različitih stvari. Dakle, Bog nema vlastitu spoznaju o stvarima, nego zajedničku; naime, spoznavati stvari ne po vlastitom pojmu znači spoznavati stvari samo općenito.
Naprotiv, imati vlastitu spoznaju o stvarima znači spoznavati stvari ne samo općenito, nego prema tome što su međusobno odijeljene. Tako pak Bog spoznaje stvari. Otuda se veli u Heb 4 da „dopire do diobe duše i duha, zglobova i moždine, i prosuđuje misli i nakane srca; i nema stvorenja nevidljiva pred njim“.
Odgovaram: o tome su neki zabludjeli govoreći da Bog ono što je drugo od njega ne spoznaje doli općenito, naime utoliko ukoliko su bića. Kao što bi, naime, oganj, kada bi spoznavao samoga sebe utoliko što je počelo topline, spoznavao narav topline i sve drugo utoliko ukoliko je toplo; tako Bog, utoliko ukoliko spoznaje sebe kao počelo bitka, spoznaje narav bića i sve drugo utoliko ukoliko su bića. No, to ne može biti. Naime, shvaćati nešto općenito, a ne pojedinačno, znači nesavršeno nešto spoznavati. Otuda naš razum, dok se iz mogućnosti prevodi u čin, prije dopire do općenite i nejasne spoznaje o stvarima nego do vlastite spoznaje stvari, kao onaj koji napreduje od nesavršenoga k savršenomu, kako je očito u I. Physic. Ako bi, dakle, Božja spoznaja o stvarima koje su druge od njega bila samo općenita, a ne i pojedinačna, slijedilo bi da njegovo spoznavanje ne bi bilo na sve načine savršeno, a posljedično ni njegov bitak, što je protiv onoga što je gore pokazano. Valja, dakle, reći da ono što je drugo od njega spoznaje vlastitom spoznajom; ne samo prema tome što su dionici u pojmu bića, nego prema tome što se jedno od drugoga razlikuje. A da bi to bilo bjelodano, valja razmotriti da neki, hoteći pokazati da Bog po jednome spoznaje mnoga, rabe određene primjere, kao na primjer: kada bi središte spoznavalo samo sebe, spoznavalo bi sve crte koje izlaze iz središta; ili kada bi svjetlost spoznavala samu sebe, spoznavala bi sve boje. No, ti primjeri, premda su s obzirom na nešto slični, naime s obzirom na sveopću uzročnost, ipak zaostaju s obzirom na to što se mnoštvo i različitost ne uzrokuju od onoga jednoga sveopćega počela s obzirom na ono što je počelo razlikovanja, nego samo s obzirom na ono u čemu sudjeluju. Ne uzrokuje se, naime, različitost boja samo od svjetlosti, nego od različite raspoloženosti prozirnoga tijela koje je prima, i slično različitost crta od različita položaja. I otuda je to što se takva različitost i mnoštvo ne može u svojemu počelu spoznati prema vlastitoj spoznaji, nego samo općenito. No, u Bogu nije tako. Gore je, naime, pokazano da što god je savršenstva u bilo kojem stvorenju, sve to unaprijed postoji i sadržano je u Bogu na uzvišen način. Ne pripada pak savršenstvu samo ono u čemu stvorenja sudjeluju, naime sam bitak, nego i ono po čemu se stvorenja međusobno razlikuju, kao živjeti i spoznavati i tomu slično, po čemu se živa bića razlikuju od neživih, a razumska od nerazumskih. I svaki oblik po kojemu se bilo koja stvar postavlja u vlastitu vrstu jest određeno savršenstvo. I tako sve u Bogu unaprijed postoji, ne samo s obzirom na ono što je zajedničko svima, nego i s obzirom na ono prema čemu se stvari razlikuju. I tako, budući da Bog u sebi sadrži sva savršenstva, uspoređuje se Božja bit sa svim bitima stvari ne kao zajedničko s vlastitima, kao jedinica s brojevima ili središte s crtama, nego kao savršen čin s nesavršenima, kao kada bih rekao: čovjek s „životinjom“, ili šestica, koja je savršen broj, s nesavršenim brojevima sadržanima pod njom. Bjelodano je pak da se po savršenom činu mogu spoznati nesavršeni čini, ne samo općenito, nego i vlastitom spoznajom. Kao što onaj koji spoznaje čovjeka, spoznaje „životinju“ vlastitom spoznajom, i onaj koji spoznaje šesticu, spoznaje trojku vlastitom spoznajom. Tako, dakle, budući da bit Božja ima u sebi što god savršenstva ima bit bilo koje druge stvari, i još više, Bog u samome sebi može sve spoznati vlastitom spoznajom. Vlastita se, naime, narav svakoga bića sastoji prema tome što na neki način sudjeluje u božanskom savršenstvu. Bog pak ne bi savršeno spoznavao samoga sebe kada ne bi spoznavao na koji god način njegovo savršenstvo može biti u njemu mogu sudjelovati drugi, niti bi samu narav bivanja savršeno znao kada ne bi spoznavao sve načine bivanja. Otuda je bjelodano da Bog spoznaje sve stvari vlastitom spoznajom, prema tome što se razlikuju od drugih.
Odgovor na 1. prigovor: to da se nešto tako spoznaje kako je u onome koji spoznaje, može se razumjeti na dva načina. Na jedan način, prema tome što ovaj prilog „tako“ označuje način spoznaje sa strane spoznate stvari. I tako je lažno. Ne spoznaje, naime, onaj koji spoznaje spoznato uvijek prema onom bitku koji ima u onome koji spoznaje; oko, naime, ne spoznaje kamen prema bitku koji ima u oku, nego po liku kamena koji ima u sebi spoznaje kamen prema bitku koji ima izvan oka. Pa i ako neki spoznavatelj spoznaje spoznato prema bitku koji ima u onome koji spoznaje, ipak ga spoznaje prema bitku koji ima izvan onoga koji spoznaje, kao što razum spoznaje kamen prema spoznatljivom bitku koji ima u razumu, utoliko ukoliko spoznaje da shvaća; no ipak spoznaje bitak kamena u njegovoj vlastitoj naravi. Ako se pak razumije prema tome što ovaj prilog „tako“ označuje način sa strane onoga koji spoznaje, istina je da onaj koji spoznaje samo tako spoznaje spoznato kako je u onome koji spoznaje, jer što je savršenije spoznato u onome koji spoznaje, to je savršeniji način spoznaje. Tako, dakle, valja reći da Bog ne spoznaje samo to da stvari jesu u njemu samome, nego po onome što u samome sebi sadrži stvari spoznaje ih u vlastitoj naravi; i to utoliko savršenije ukoliko je svaka pojedina savršenije u njemu.
Odgovor na 2. prigovor: bit se stvorenja uspoređuje s Božjom biti kao nesavršen čin sa savršenim. I stoga bit stvorenja ne dovodi dostatno do spoznaje božanske biti, nego obratno.
Odgovor na 3. prigovor: isto se ne može uzeti kao pojam različitih stvari po načinu jednakosti. No, božanska je bit nešto što nadilazi sva stvorenja. Otuda se može uzeti kao vlastiti pojam svakoga pojedinoga prema tome što se na različite načine u njoj mogu sudjelovati ili je nasljedovati različita stvorenja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.