Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 14, a. 5

Spoznaje li ono što je drugo od njega

Prigovor 1. Čini se da Bog ne spoznaje ono što je drugo od njega. Naime, što god je drugo od Boga, izvan je njega. No, Augustin veli u knjizi De octoginta tribus quaestionibus da „Bog ništa ne promatra izvan samoga sebe“. Dakle, ne spoznaje ono što je drugo od njega.

Prigovor 2. Nadalje, shvaćeno je savršenstvo onoga koji spoznaje. Ako, dakle, Bog spoznaje ono što je drugo od njega, nešto će drugo biti savršenstvo Boga, i plemenitije od njega. A to je nemoguće.

Prigovor 3. Nadalje, samo spoznavanje prima vrstu od spoznatljivoga, kao i svaki drugi čin od svoga objekta; otuda je i samo spoznavanje utoliko plemenitije ukoliko je plemenitije i samo ono što se spoznaje. No, Bog je samo svoje spoznavanje, kako je očito iz rečenoga. Ako, dakle, Bog spoznaje nešto drugo od sebe, sam se Bog specificira po nečemu drugome od sebe, što je nemoguće. Dakle, ne spoznaje ono što je drugo od njega.

Naprotiv, veli se u Heb 4: „Sve je golo i otkriveno očima njegovim“.

Odgovaram: nužno je da Bog spoznaje ono što je drugo od njega. Bjelodano je, naime, da on samoga sebe savršeno spoznaje; inače njegov bitak ne bi bio savršen, budući da je njegov bitak njegovo spoznavanje. Ako se pak nešto savršeno spoznaje, nužno je da se njegova moć savršeno spozna. Moć pak neke stvari ne može se savršeno spoznati ako se ne spozna ono na što se moć proteže. Otuda, budući da se božanska moć proteže na drugo, zato što je ona prvi djelatni uzrok svih bića, kako je očito iz gore rečenoga; nužno je da Bog spoznaje ono što je drugo od njega. I to postaje još bjelodanije ako se pridoda da je sam bitak prvoga djelatnoga uzroka, naime Boga, njegovo spoznavanje. Otuda, koji god učinci unaprijed postoje u Bogu kao u prvom uzroku, nužno je da budu u samom njegovu spoznavanju; i da sve u njemu bude na spoznatljiv način; naime, sve što je u drugome, u njemu je na način onoga u čemu jest. Da bi se pak znalo kako spoznaje ono što je drugo od njega, valja razmotriti da se nešto spoznaje na dva načina: na jedan način, u samome sebi; na drugi način, u drugome. U samome se pak sebi nešto spoznaje kada se spoznaje po vlastitom liku primjerenom samom spoznatljivom, kao kada oko vidi čovjeka po liku čovjeka. U drugome se pak vidi ono što se vidi po liku onoga što ga sadrži, kao kada se dio vidi u cjelini po liku cjeline, ili kada se čovjek vidi u zrcalu po liku zrcala, ili na bilo koji drugi način kako se dogodi da se nešto vidi u drugome. Tako, dakle, valja reći da Bog samoga sebe vidi u samome sebi, jer samoga sebe vidi po svojoj biti. Ono pak što je drugo od njega vidi ne u tome samome, nego u samome sebi, utoliko ukoliko njegova bit sadrži sličnost onoga što je drugo od njega.

Odgovor na 1. prigovor: riječ Augustina koji veli da Bog ništa izvan sebe ne promatra ne valja tako shvaćati kao da ne bi promatrao ništa što je izvan njega, nego zato što ono što je izvan njega samoga ne promatra doli u samome sebi, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: shvaćeno je savršenstvo onoga koji spoznaje, uistinu ne po svojoj supstanciji, nego po svojemu liku, prema kojemu je u razumu kao njegov oblik i savršenstvo; „kamen, naime, nije u duši, nego njegov lik“, kako se veli u III. De anima. Ono pak što je drugo od Boga, Bog shvaća utoliko ukoliko bit Božja sadrži likove toga, kako je rečeno. Otuda ne slijedi da bi išta drugo bilo savršenstvo božanskoga razuma doli sama Božja bit.

Odgovor na 3. prigovor: samo spoznavanje ne specificira se po onome što se u drugome shvaća, nego po glavnom shvaćenom, u kojemu se drugo shvaća. Naime, samo se spoznavanje utoliko specificira po svojemu objektu ukoliko je spoznatljivi oblik počelo razumskoga djelovanja; svako se, naime, djelovanje specificira po obliku koji je počelo djelovanja, kao zagrijavanje po toplini. Otuda se po onom spoznatljivom obliku specificira razumsko djelovanje, koji čini razum u činu. A to je lik glavnoga shvaćenoga, koji u Bogu nije ništa drugo doli njegova bit, u kojoj se obuhvaćaju svi likovi stvari. Otuda nije potrebno da se samo božansko spoznavanje, ili radije sam Bog, specificira po drugome doli po božanskoj biti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.