I, q. 14, a. 3
Obuhvaća li samoga sebe
Prigovor 1. Čini se da Bog ne obuhvaća samoga sebe. Augustin, naime, veli u knjizi De octoginta tribus quaestionibus da je ono što obuhvaća sebe, konačno samomu sebi. No, Bog je na sve načine beskonačan. Dakle, ne obuhvaća samoga sebe.
Prigovor 2. Ako se kaže da je Bog nama beskonačan, ali sebi konačan, protiv toga: istinitije je svako biće prema onome što jest kod Boga, nego prema onome što jest kod nas. Ako je, dakle, Bog samomu sebi konačan, a nama beskonačan, istinitije je da je Bog konačan nego beskonačan. A to je protiv ranije utvrđenoga. Dakle, Bog ne obuhvaća samoga sebe.
Naprotiv, Augustin veli na istom mjestu: „Sve što spoznaje sebe, obuhvaća sebe“. No, Bog spoznaje samoga sebe. Dakle, obuhvaća samoga sebe.
Odgovaram: Bog savršeno obuhvaća samoga sebe. Što je ovako očito. Tada se, naime, veli da se nešto obuhvaća kada se dopre do svršetka spoznaje njega; a to je onda kada se stvar spoznaje tako savršeno kako je spoznatljiva. Kao što se dokaziva propozicija obuhvaća kada se zna po dokazu, a ne kada se spoznaje po nekom vjerojatnom razlogu. Bjelodano je pak da Bog tako savršeno spoznaje samoga sebe kako je savršeno spoznatljiv. Svako je, naime, biće spoznatljivo prema načinu svoga čina; ne spoznaje se, naime, nešto prema tome što je u mogućnosti, nego prema tome što je u činu, kako se veli u IX. Metaphys. Tolika je pak Božja moć u spoznavanju kolika je njegova zbiljnost u postojanju; jer po tome što je u činu i odijeljen od svake tvari i mogućnosti, Bog je spoznajan, kako je pokazano. Otuda je bjelodano da toliko spoznaje samoga sebe koliko je spoznatljiv. I zbog toga samoga sebe savršeno obuhvaća.
Odgovor na 1. prigovor: obuhvatiti, ako se uzme u pravom smislu, označuje nešto što ima i uključuje drugo. I tako je potrebno da sve obuhvaćeno bude konačno, kao i sve uključeno. No, ne veli se da Bog samoga sebe obuhvaća tako da bi njegov razum bio drugo doli on sam, te da bi ga hvatao i uključivao. Nego takve izričaje valja tumačiti nijekanjem. Kao što se, naime, za Boga veli da je u samome sebi zato što ga ništa vanjsko ne obuhvaća; tako se veli da samoga sebe obuhvaća zato što nema ničega od njega što bi mu bilo skriveno; Augustin, naime, veli u knjizi De videndo Deo da se „gledanjem obuhvaća cjelina koja se tako vidi da ništa od nje ne ostaje skriveno gledatelju“.
Odgovor na 2. prigovor: kada se veli „Bog je sebi konačan“, to valja razumjeti prema određenoj sličnosti razmjera; jer tako stoji u tome što ne nadilazi svoj razum kao što stoji nešto konačno u tome što ne nadilazi konačan razum. No, ne veli se da je Bog sebi konačan tako da bi on shvaćao da je on nešto konačno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.