Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 14, a. 2

Spoznaje li Bog samoga sebe

Prigovor 1. Čini se da Bog ne spoznaje samoga sebe. Veli se, naime, u knjizi De causis da „svaki znalac koji zna svoju bit, vraća se k svojoj biti potpunim povratkom“. No, Bog ne izlazi izvan svoje biti, niti se na bilo koji način giba, pa mu tako ne pripada vraćati se k svojoj biti. Dakle, on sam ne zna svoju bit.

Prigovor 2. Nadalje, spoznavati znači na neki način trpjeti i gibati se, kako se veli u III. De anima; znanje je također usličnjenje sa spoznatom stvari, a spoznato je također savršenstvo onoga koji zna. No, ništa se ne giba, niti trpi, niti biva usavršeno od samoga sebe; niti je sličnost samomu sebi, kako Hilarije veli. Dakle, Bog ne zna samoga sebe.

Prigovor 3. Nadalje, ponajviše smo slični Bogu po razumu, jer smo po umu na sliku Božju, kako veli Augustin. No, naš razum ne spoznaje samoga sebe doli kao što spoznaje drugo, kako se veli u III. De anima. Dakle, ni Bog ne spoznaje samoga sebe, osim možda spoznavajući drugo.

Naprotiv, veli se u 1 Kor 2: „Što je Božje, nitko ne zna osim Duha Božjega“.

Odgovaram: Bog po samome sebi spoznaje samoga sebe. Da bi to bilo bjelodano, valja znati da, premda je u djelovanjima koja prelaze u vanjski učinak objekt djelovanja, koji se označuje kao cilj, nešto izvan onoga koji djeluje; ipak u djelovanjima koja su u onome koji djeluje, objekt koji se označuje kao cilj djelovanja jest u samome onome koji djeluje; i prema tome kako je u njemu, tako je djelovanje u činu. Otuda se veli u knjizi De anima da je osjetilno u činu osjetilo u činu, i spoznatljivo u činu razum u činu. Po tome, naime, nešto u činu osjećamo ili spoznajemo što se naš razum ili osjetilo uobličuje u činu po liku osjetilnoga ili spoznatljivoga. I samo prema tomu osjetilo ili razum jest drugo od osjetilnoga ili spoznatljivoga, jer je oboje u mogućnosti. Budući, dakle, da Bog nema ništa mogućnosti, nego je čisti čin, potrebno je da u njemu razum i shvaćeno budu na sve načine isto; tako naime da niti oskudijeva spoznatljivim likom, kao naš razum kada spoznaje u mogućnosti; niti da je spoznatljivi lik drugo od supstancije božanskoga razuma, kako se događa u našem razumu kada zbiljski spoznaje; nego je sam spoznatljivi lik sam božanski razum. I tako samoga sebe po samome sebi spoznaje.

Odgovor na 1. prigovor: vratiti se k svojoj biti nije ništa drugo doli da stvar postoji u samoj sebi. Oblik, naime, utoliko ukoliko usavršuje tvar dajući joj bitak, na neki se način izlijeva na nju; no utoliko ukoliko u samome sebi ima bitak, u samoga se sebe vraća. Spoznajne moći, dakle, koje nisu samostojne, nego su čini nekih organa, ne spoznaju same sebe; kao što je očito u pojedinim osjetilima. No, spoznajne moći koje su po sebi samostojne spoznaju same sebe. I zbog toga se veli u knjizi De causis da onaj „koji zna svoju bit, vraća se k svojoj biti“. A postojati po sebi ponajviše pripada Bogu. Otuda je, prema tom načinu govora, on sam u najvišem stupnju onaj koji se vraća k svojoj biti i koji spoznaje samoga sebe.

Odgovor na 2. prigovor: gibati se i trpjeti uzimaju se dvoznačno prema tome što se za spoznavanje veli da je određeno gibanje ili trpljenje, kako se veli u III. De anima. Spoznavanje, naime, nije gibanje koje je čin nesavršenoga, koje je od drugoga u drugo, nego čin savršenoga, koji postoji u samom djelatniku. Slično također to što se razum usavršuje od spoznatljivoga ili mu se usličnjuje, pripada razumu koji je katkada u mogućnosti; jer po tome što je u mogućnosti razlikuje se od spoznatljivoga i usličnjuje mu se po spoznatljivom liku, koji je sličnost shvaćene stvari; i usavršuje se po njemu, kao mogućnost po činu. No, božanski razum, koji ni na koji način nije u mogućnosti, ne usavršuje se po spoznatljivome, niti mu se usličnjuje, nego je njegovo savršenstvo i njegovo spoznatljivo.

Odgovor na 3. prigovor: naravni bitak ne pripada prvoj tvari, koja je u mogućnosti, osim prema tome što je svedena u čin po obliku. Naš pak mogući razum stoji u redu spoznatljivih stvari kao prva tvar u redu naravnih stvari, zato što je u mogućnosti prema spoznatljivima kao prva tvar prema naravnima. Otuda naš mogući razum ne može imati spoznajno djelovanje, osim utoliko ukoliko se usavršuje po spoznatljivom liku nečega. I tako spoznaje samoga sebe po spoznatljivom liku, kao i drugo; bjelodano je, naime, da iz toga što spoznaje spoznatljivo, spoznaje samo svoje spoznavanje, a po činu spoznaje razumsku moć. Bog pak jest kao čisti čin kako u redu postojećih, tako i u redu spoznatljivih stvari, i stoga po samome sebi samoga sebe spoznaje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.