I, q. 14, a. 1
Je li u Bogu znanje
Prigovor 1. Čini se da u Bogu nema znanja. Znanje je, naime, habitus, a on ne pripada Bogu, budući da je u sredini između mogućnosti i čina. Dakle, znanje nije u Bogu.
Prigovor 2. Nadalje, znanje, budući da je o zaključcima, određena je spoznaja uzrokovana od drugoga, naime iz spoznaje počela. No, ništa uzrokovano nije u Bogu. Dakle, znanje nije u Bogu.
Prigovor 3. Nadalje, svako je znanje ili općenito ili pojedinačno. No, u Bogu nema općenitoga i pojedinačnoga, kako je očito iz prethodnoga; dakle, u Bogu nema znanja.
Naprotiv, apostol veli u Rim 11: „O dubino bogatstva mudrosti i znanja Božjega“.
Odgovaram: u Bogu je najsavršenije znanje. Da bi to bilo bjelodano, valja razmotriti da se ono što spoznaje razlikuje od onoga što ne spoznaje po tome što ono što ne spoznaje nema ništa doli samo svoj oblik; dok je ono što spoznaje rođeno da ima također oblik druge stvari, jer lik spoznatoga jest u onome koji spoznaje. Otuda je bjelodano da je narav stvari koja ne spoznaje više stisnuta i ograničena, dok narav stvari koje spoznaju ima veću širinu i protežnost. Zbog čega Filozof veli u III. De anima da je „duša na neki način sve“. Stisnutost je pak oblika po tvari. Otuda smo i gore rekli da oblici, prema tome što su više nematerijalni, po tome više pristupaju k određenoj beskonačnosti. Očito je, dakle, da je nematerijalnost neke stvari razlog da ona bude spoznajna; i prema načinu nematerijalnosti jest način spoznaje. Otuda se u II. De anima veli da biljke ne spoznaju zbog svoje materijalnosti. Osjetilo je pak spoznajno jer je primatelj likova bez tvari, a razum je još više spoznajan jer je više odijeljen od tvari i nepomiješan, kako se veli u III. De anima. Otuda, budući da je Bog u vrhuncu nematerijalnosti, kako je očito iz prethodnoga, slijedi da je on sam u vrhuncu spoznaje.
Odgovor na 1. prigovor: budući da savršenstva koja izlaze od Boga u stvorenja jesu na uzvišeniji način u Bogu, kako je gore rečeno, potrebno je da se, kad god se neko ime uzeto od bilo kojega savršenstva stvorenja pripisuje Bogu, iz njegova značenja isključi sve ono što pripada nesavršenu načinu koji pripada stvorenju. Otuda znanje nije kakvoća u Bogu ili habitus, nego supstancija i čisti čin.
Odgovor na 2. prigovor: ono što je razdijeljeno i mnogostruko u stvorenjima, u Bogu je jednostavno i sjedinjeno, kako je gore rečeno. Čovjek pak, prema različitim spoznatim stvarima, ima različite spoznaje: naime, prema tome što spoznaje počela, veli se da ima umnost; znanje pak prema tome što spoznaje zaključke; mudrost prema tome što spoznaje najviši uzrok; savjet ili razboritost prema tome što spoznaje ono što treba činiti. No, sve to Bog spoznaje jednom i jednostavnom spoznajom, kako će se dolje pokazati. Otuda se jednostavna Božja spoznaja može nazvati svim tim imenima, tako ipak da se od svakoga od njih, prema tome kako dolazi u božansko izricanje, isključi što god je nesavršenosti, a zadrži što god je savršenstva. I prema tomu se veli u Job 12: „U njega je mudrost i jakost; on ima savjet i razum“.
Odgovor na 3. prigovor: znanje je prema načinu onoga koji spoznaje; spoznato je, naime, u onome koji zna prema načinu onoga koji zna. I stoga, budući da je način božanske biti uzvišeniji nego način na koji stvorenja jesu, božansko znanje nema način stvorenoga znanja, da naime bude općenito ili pojedinačno, ili u habitusu ili u mogućnosti, ili raspoloženo prema nekom takvu načinu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.