Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 14, a. 12

Odnosi li se na beskonačno

Prigovor 1. Čini se da Bog ne može spoznati beskonačno. Beskonačno je, naime, utoliko ukoliko je beskonačno, nepoznato; jer beskonačno je ono čiju količinu kad uzimamo, uvijek ima nešto izvan što se može uzeti, kako se veli u III. Physic. Augustin također veli u XII knjizi De Civ. Dei da „što god se znanjem obuhvaća, obuhvaćanjem onoga koji zna biva omeđeno“. No, beskonačno se ne može omeđiti. Dakle, ne može se obuhvatiti Božjim znanjem.

Prigovor 2. Ako se kaže da je ono što je u sebi beskonačno, Božjemu znanju konačno, protiv toga: pojam je beskonačnoga to da se ne može prijeći, a konačnoga da se može prijeći, kako se veli u III. Physic. No, beskonačno se ne može prijeći ni od konačnoga ni od beskonačnoga, kako se dokazuje u VI. Physic. Dakle, beskonačno ne može biti konačno konačnome, a ni beskonačnome. I tako beskonačno nije konačno Božjemu znanju, koje je beskonačno.

Prigovor 3. Nadalje, Božje je znanje mjera onoga što zna. No, protivno je pojmu beskonačnoga to da bude izmjereno. Dakle, beskonačno ne može biti spoznato od Boga.

Naprotiv, Augustin veli u XII knjizi De Civ. Dei: „Premda beskonačnim brojevima nema broja, nije ipak neobuhvatljiv onomu čijemu znanju nema broja“.

Odgovaram: budući da Bog ne zna samo ono što je u činu, nego i ono što je u mogućnosti, bilo njegovoj bilo stvorenja, kako je pokazano; a za to je bjelodano da je beskonačno; nužno je reći da Bog zna beskonačno. I premda znanje viđenja, koje je samo o onome što jest ili će biti ili je bilo, nije o beskonačnome, kako neki vele, jer ne postavljamo da je svijet bio od vječnosti, niti da će nastajanje i gibanje vječno trajati, tako da se jedinke umnažaju u beskonačnost; ipak, ako se pomnije razmotri, nužno je reći da Bog i znanjem viđenja zna beskonačno. Jer Bog zna također misli i osjećaje srdaca, koji će se u beskonačnost umnažati, dok razumska stvorenja traju bez svršetka. A to je stoga što se spoznaja bilo kojega spoznavatelja proteže prema načinu oblika koji je počelo spoznaje. Osjetilni je, naime, lik koji je u osjetilu sličnost samo jedne jedinke, otuda se po njemu samo jedna jedinka može spoznati. Spoznatljivi pak lik našega razuma jest sličnost stvari s obzirom na narav vrste, u kojoj može sudjelovati beskonačno mnogo pojedinačnoga; otuda naš razum po spoznatljivom liku čovjeka spoznaje na neki način beskonačno mnogo ljudi. Ali ipak ne utoliko ukoliko se razlikuju jedan od drugoga, nego prema tome što sudjeluju u naravi vrste; zbog toga što spoznatljivi lik našega razuma nije sličnost ljudi s obzirom na pojedinačna načela, nego samo s obzirom na načela vrste. Božanska pak bit, po kojoj božanski razum shvaća, dostatna je sličnost svega što jest ili može biti, ne samo s obzirom na zajednička načela, nego i s obzirom na vlastita načela svakoga pojedinoga, kako je pokazano. Otuda slijedi da se Božje znanje proteže na beskonačno, čak i prema tome što su međusobno odijeljeni.

Odgovor na 1. prigovor: „Pojam beskonačnoga pristaje uz količinu“, prema Filozofu u I. Physic. Od pojma je pak količine red dijelova. Spoznavati, dakle, beskonačno prema načinu beskonačnoga znači spoznavati dio za dijelom. I tako se ni na koji način ne može spoznati beskonačno, jer kolika god se količina dijelova uzme, uvijek preostaje nešto izvan onoga koji uzima. No, Bog ne spoznaje tako beskonačno ili beskonačna bića kao nabrajajući dio za dijelom; budući da sve spoznaje u isto vrijeme, a ne uzastopno, kako je gore rečeno. Otuda ništa ne priječi da on spoznaje beskonačno.

Odgovor na 2. prigovor: prelaženje označuje određenu uzastopnost u dijelovima, i otuda je to što se beskonačno ne može prijeći, ni od konačnoga ni od beskonačnoga. No, za pojam obuhvaćanja dostaje izjednačenost, jer se veli da se obuhvaća ono od čega ništa nije izvan onoga koji obuhvaća. Otuda nije protiv pojma beskonačnoga to da bude obuhvaćeno od beskonačnoga. I tako se ono što je u sebi beskonačno može reći konačnim Božjemu znanju kao obuhvaćeno, ali ne kao prelazivo.

Odgovor na 3. prigovor: Božje je znanje mjera stvari, ne količinska, a te mjere uistinu nemaju beskonačna bića; nego zato što mjeri bit i istinu stvari. Svako, naime, biće utoliko ima od istine svoje naravi ukoliko nasljeduje Božje znanje; kao umjetnina ukoliko se podudara s umijećem. No, ako se i dopusti da postoje neka u činu beskonačna bića po broju, na primjer beskonačno mnogo ljudi; ili po neprekidnoj količini, kao kada bi postojao beskonačan zrak, kako rekoše neki drevni, ipak je bjelodano da bi imala određen i konačan bitak, jer bi njihov bitak bio ograničen na neke određene naravi. Otuda bi bila mjerljiva prema Božjem znanju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.