Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 14, a. 11

Odnosi li se na pojedinačno

Prigovor 1. Čini se da Bog ne spoznaje pojedinačno. Božanski je, naime, razum nematerijalniji nego ljudski razum. No, ljudski razum zbog svoje nematerijalnosti ne spoznaje pojedinačno, nego, kako se veli u II. De anima, „razum je općega, a osjetilo pojedinačnoga“. Dakle, Bog ne spoznaje pojedinačno.

Prigovor 2. Nadalje, samo su one moći u nama spoznajne za pojedinačno koje primaju likove koji nisu odvojeni od materijalnih uvjeta. No, stvari su u Bogu u najvišem stupnju odvojene od svake materijalnosti. Dakle, Bog ne spoznaje pojedinačno.

Prigovor 3. Nadalje, svaka je spoznaja po nekoj sličnosti. No, čini se da sličnosti pojedinačnoga, utoliko ukoliko je pojedinačno, nema u Bogu, jer je počelo pojedinačnosti tvar, koja, budući da je biće samo u mogućnosti, posve je neslična Bogu, koji je čisti čin. Dakle, Bog ne može spoznavati pojedinačno.

Naprotiv, veli se u Izr 16: „Svi su putovi čovječji otvoreni očima njegovim“.

Odgovaram: Bog spoznaje pojedinačno. Sva, naime, savršenstva nađena u stvorenjima unaprijed postoje u Bogu na uzvišeniji način, kako je očito iz rečenoga. Spoznavati pak pojedinačno pripada našemu savršenstvu. Otuda je nužno da Bog spoznaje pojedinačno. Jer i Filozof smatra neprikladnim da se nešto spoznaje od nas što se ne bi spoznavalo od Boga. Otuda protiv Empedokla dokazuje u I. De anima i u III. Metaphys. da bi se dogodilo da Bog bude najnerazumniji ako ne bi poznavao neslogu. No, savršenstva koja su u nižim bićima razdijeljena, u Bogu postoje jednostavno i sjedinjeno. Otuda, premda mi po jednoj moći spoznajemo općenito i nematerijalno, a po drugoj pojedinačno i materijalno, Bog ipak po svojemu jednostavnom razumu spoznaje i jedno i drugo. No, kako to može biti, neki hoteći razjasniti rekoše da Bog spoznaje pojedinačno po sveopćim uzrocima; ništa, naime, nema u bilo kojoj pojedinačnoj stvari što ne bi izviralo iz nekoga sveopćega uzroka. I navode primjer: kao kada bi neki zvjezdoznanac spoznao sva opća gibanja neba, mogao bi unaprijed navijestiti sve buduće pomrčine. No, to ne dostaje. Jer pojedinačna bića iz sveopćih uzroka dobivaju određene oblike i moći, koji se, koliko god se međusobno spajali, ne individuiraju osim po pojedinačnoj tvari. Otuda onaj koji bi spoznao Sokrata po tome što je bijel ili Sofroniskov sin, ili što god se drugo tako reklo, ne bi ga spoznao utoliko ukoliko je ovaj čovjek. Otuda prema rečenomu načinu Bog ne bi spoznavao pojedinačna bića u njihovoj pojedinačnosti. Drugi pak rekoše da Bog spoznaje pojedinačno primjenjujući opće uzroke na pojedinačne učinke. No, to nije ništa. Jer nitko ne može primijeniti nešto na drugo ako to prije ne spozna; otuda rečena primjena ne može biti razlog spoznavanja pojedinačnoga, nego pretpostavlja spoznaju pojedinačnoga. I stoga valja reći drukčije: budući da je Bog uzrok stvari po svojemu znanju, kako je rečeno, utoliko se proteže Božje znanje ukoliko se proteže njegova uzročnost. Otuda, budući da se radna moć Božja proteže ne samo na oblike, od kojih se uzima opći pojam, nego sve do tvari, kako će se dolje pokazati, nužno je da se Božje znanje proteže sve do pojedinačnoga, što se po tvari individuira. Budući, naime, da ono što je drugo od njega zna po svojoj biti, utoliko ukoliko je ona sličnost stvari kao njihovo radno počelo, nužno je da njegova bit bude dostatno počelo spoznavanja svega što po njemu biva, ne samo općenito, nego i pojedinačno. I bilo bi slično sa znanjem umjetnika kada bi ono proizvodilo cijelu stvar, a ne samo oblik.

Odgovor na 1. prigovor: naš razum apstrahira spoznatljivi lik od načela individuacije; otuda spoznatljivi lik našega razuma ne može biti sličnost pojedinačnih načela. I zbog toga naš razum ne spoznaje pojedinačno. No, spoznatljivi lik božanskoga razuma, koji je Božja bit, nije nematerijalan po apstrahiranju, nego po samome sebi, budući počelo svih načela koja ulaze u sastav stvari, bilo da su načela vrste bilo načela individue. Otuda po njoj Bog spoznaje ne samo općenito, nego i pojedinačno.

Odgovor na 2. prigovor: premda lik božanskoga razuma prema svojemu bitku nema materijalnih uvjeta, kao likovi primljeni u mašti i osjetilu, ipak se snagom proteže na nematerijalno i materijalno, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: tvar, premda odstupa od Božje sličnosti prema svojoj mogućnosti, ipak utoliko ukoliko i tako ima bitak, zadržava određenu sličnost božanskoga bitka.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.