Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 14, a. 10

Odnosi li se na zla

Prigovor 1. Čini se da Bog ne spoznaje zla. Veli, naime, Filozof u III. De anima da razum koji nije u mogućnosti ne spoznaje lišenost. No, zlo je lišenost dobra, kako veli Augustin. Dakle, budući da razum Božji nikada nije u mogućnosti, nego uvijek u činu, kako je očito iz rečenoga, čini se da Bog ne spoznaje zla.

Prigovor 2. Nadalje, svako je znanje ili uzrok spoznatoga ili biva uzrokovano od njega. No, Božje znanje nije uzrok zla, niti biva uzrokovano od zla. Dakle, Božje znanje nije o zlima.

Prigovor 3. Nadalje, sve što se spoznaje, spoznaje se po svojoj sličnosti ili po svojemu suprotnome. Što god pak Bog spoznaje, spoznaje po svojoj biti, kako je očito iz rečenoga. No, božanska bit niti je sličnost zla, niti joj je zlo suprotno; božanskoj, naime, biti ništa nije protivno, kako veli Augustin u XII knjizi De Civ. Dei. Dakle, Bog ne spoznaje zla.

Prigovor 4. Nadalje, ono što se spoznaje ne po samome sebi, nego po drugome, nesavršeno se spoznaje. No, zlo se od Boga ne spoznaje po samome sebi, jer bi tako moralo biti da zlo bude u Bogu; potrebno je, naime, da spoznato bude u onome koji spoznaje. Ako se, dakle, spoznaje po drugome, naime po dobru, nesavršeno će se spoznavati od njega, a to je nemoguće, jer nijedna Božja spoznaja nije nesavršena. Dakle, Božje znanje nije o zlima.

Naprotiv, veli se u Izr 15: „Podzemlje i propast pred Gospodom su“.

Odgovaram: tko god savršeno spoznaje nešto, potrebno je da spozna sve što mu se može dogoditi. Postoje pak neka dobra kojima se može dogoditi da se po zlima pokvare. Otuda Bog ne bi savršeno spoznavao dobra kada ne bi spoznavao i zla. Tako je pak spoznatljivo svako pojedino biće kako jest. Otuda, budući da je to bitak zla što je lišenost dobra, po samom tome što Bog spoznaje dobra, spoznaje također i zla; kao što se po svjetlosti spoznaje tama. Otuda Dionizije veli u VII poglavlju De div. nom. da „Bog po samome sebi prima viđenje tame, ne gledajući tamu od drugud doli od svjetla“.

Odgovor na 1. prigovor: Filozofovu riječ valja tako razumjeti da razum koji nije u mogućnosti ne spoznaje lišenost po lišenosti koja bi u njemu postojala. I to se podudara s onim što je gore rekao: da se točka i sve nedjeljivo spoznaje po lišenosti diobe. Što proizlazi iz toga jer jednostavni i nedjeljivi oblici nisu u činu u našem razumu, nego samo u mogućnosti; jer kada bi bili u činu u našem razumu, ne bi se spoznavali po lišenosti. I tako jednostavne stvari spoznaju odijeljene supstancije. Bog, dakle, ne spoznaje zlo po lišenosti koja bi u njemu postojala, nego po suprotnom dobru.

Odgovor na 2. prigovor: Božje znanje nije uzrok zla, nego je uzrok dobra, po kojemu se spoznaje zlo.

Odgovor na 3. prigovor: premda se zlo ne protivi božanskoj biti, koja nije pokvarljiva po zlu, protivi se ipak Božjim učincima; koje on spoznaje po svojoj biti, i spoznajući njih, spoznaje suprotna zla.

Odgovor na 4. prigovor: spoznavati nešto samo po drugome pripada nesavršenoj spoznaji ako je to spoznatljivo po sebi. No, zlo nije po sebi spoznatljivo, jer je od pojma zla to da bude lišenost dobra. I tako se niti može definirati, niti spoznati, doli po dobru.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.