I, q. 14, a. 13
Odnosi li se na buduće kontingentne stvari
Prigovor 1. Čini se da Božje znanje nije o budućim kontingentnim stvarima. Naime, od nužnoga uzroka izlazi nužan učinak. No, Božje je znanje uzrok onoga što on zna, kako je gore rečeno. Budući, dakle, da je ono nužno, slijedi da je ono što on zna nužno. Dakle, Božje znanje nije o kontingentnim stvarima.
Prigovor 2. Nadalje, u svakom pogodbenom sudu čiji je prednji član apsolutno nužan, i posljedični je član apsolutno nužan. Tako se, naime, prednji član odnosi prema posljedičnemu kao počela prema zaključku; a iz nužnih počela ne slijedi doli nužan zaključak, kako se dokazuje u I knjizi Anal. post. No, ovo je istinit pogodbni sud: „Ako je Bog znao da će ovo biti, ovo će biti“, jer Božje znanje nije doli o istinitome. A prednji je član ovoga pogodbenoga suda apsolutno nužan, kako stoga što je vječan, tako i stoga što se označuje kao prošlost. Dakle, i posljedični je član apsolutno nužan. Prema tome, što god Bog zna, nužno je. I tako Božje znanje nije o kontingentnim stvarima.
Prigovor 3. Nadalje, sve što Bog zna nužno jest, jer i sve što mi znamo nužno jest, premda je ipak Božje znanje sigurnije nego naše znanje. No, nijedna buduća kontingentna stvar ne mora nužno biti. Dakle, nijedna buduća kontingentna stvar nije spoznata od Boga.
Naprotiv, veli se u Ps 32: „Koji je pojedinačno sazdao srca njihova, koji proniče sva djela njihova“, naime ljudska. No, djela su ljudska kontingentna, budući da su podložna slobodnoj volji. Dakle, Bog zna buduće kontingentne stvari.
Odgovaram: budući da je gore pokazano da Bog zna sve, ne samo ono što jest u činu, nego i ono što je u njegovoj moći ili u moći stvorenja; a od toga su neka nama buduće kontingentne stvari; slijedi da Bog spoznaje buduće kontingentne stvari. Da bi to bilo bjelodano, valja razmotriti da se neko kontingentno biće može promatrati na dva načina. Na jedan način, u samome sebi, prema tome što već jest u činu. I tako se ne promatra kao buduće, nego kao sadašnje; niti kao kontingentno za jedno ili drugo, nego kao određeno za jedno. I zbog toga tako može nepogrješivo podlijegati sigurnoj spoznaji, kao vidnomu osjetilu, kao kad vidim da Sokrat sjedi. Na drugi se način kontingentno može promatrati kako je u svojemu uzroku. I tako se promatra kao buduće i kao kontingentno još neodređeno za jedno, jer se kontingentan uzrok odnosi prema suprotnostima. I tako kontingentno ne podliježe sa sigurnošću nikakvoj spoznaji. Otuda tko god spoznaje kontingentan učinak samo u njegovu uzroku, nema o njemu doli nagađajuću spoznaju. Bog pak spoznaje sva kontingentna bića ne samo kako su u svojim uzrocima, nego također kako je svako pojedino od njih u činu u samome sebi. I premda kontingentna bića bivaju u činu uzastopno, ipak Bog ne spoznaje uzastopno kontingentna bića kako su u svojemu bitku, kao mi, nego u isto vrijeme. Jer se njegova spoznaja mjeri vječnošću, kao i njegov bitak; a vječnost, postojeća sva u isto vrijeme, obuhvaća sve vrijeme, kako je gore rečeno. Otuda je sve što je u vremenu Bogu od vječnosti sadašnje, ne samo po tome što u sebi ima prisutne razloge stvari, kako neki vele, nego zato što je njegov pogled od vječnosti upravljen na sve, kako je u svojoj sadašnjosti. Otuda je bjelodano da Bog i nepogrješivo spoznaje kontingentna bića utoliko ukoliko podliježu božanskomu pogledu prema svojoj sadašnjosti, a ipak su buduća kontingentna bića uspoređena sa svojim uzrocima.
Odgovor na 1. prigovor: premda je najviši uzrok nužan, ipak učinak može biti kontingentan zbog bližega kontingentnoga uzroka, kao što je klijanje biljke kontingentno zbog bližega kontingentnoga uzroka, premda je gibanje sunca, koje je prvi uzrok, nužno. I slično su stvari spoznate od Boga kontingentne zbog bližih uzroka, premda je Božje znanje, koje je prvi uzrok, nužno.
Odgovor na 2. prigovor: neki vele da ovaj prednji član: „Bog je znao ovo buduće kontingentno“, nije nužan, nego kontingentan, jer, premda je prošlost, ipak uključuje odnos prema budućemu. No, to mu ne oduzima nužnost, jer ono što je imalo odnos prema budućemu, nužno je imalo, premda katkada i ne slijedi ono buduće. Drugi pak vele da je taj prednji član kontingentan jer je sastavljen od nužnoga i kontingentnoga, kao što je ova izreka kontingentna: „Sokrat je bijel čovjek“. No, i to nije ništa. Jer kada se veli: „Bog je znao da će biti ovo kontingentno“, kontingentno se ondje stavlja samo kao građa glagola, a ne kao glavni dio suda; otuda njegova kontingentnost ili nužnost ništa ne utječe na to da sud bude nužan ili kontingentan, istinit ili lažan. Tako, naime, može biti istinito da sam rekao da je čovjek magarac, kao što sam rekao da Sokrat trči ili da Bog jest; i isti je razlog glede nužnoga i kontingentnoga. Otuda valja reći da je taj prednji član apsolutno nužan. Pa ipak ne slijedi, kako neki vele, da je posljedični član apsolutno nužan zato što je prednji član udaljeni uzrok posljedičnoga, koji je zbog bližega uzroka kontingentan. No, to nije ništa. Bio bi, naime, pogrešan pogodbni sud čiji bi prednji član bio nužan udaljeni uzrok, a posljedični član kontingentan učinak, na primjer kada bih rekao: „Ako se sunce giba, trava će niknuti“. I stoga valja reći drukčije: kada se u prednji član postavi nešto što pripada činu duše, posljedični član valja uzeti ne prema onome što jest u sebi, nego prema onome što jest u duši; drukčiji je, naime, bitak stvari u njoj samoj, a drukčiji bitak stvari u duši. Kao na primjer, ako kažem: „Ako duša shvaća nešto, to je nematerijalno“, valja razumjeti da je to nematerijalno prema onome što je u razumu, a ne prema onome što je u samome sebi. I slično, ako kažem: „Ako je Bog znao nešto, to će biti“, posljedični član valja razumjeti onako kako podliježe božanskomu znanju, naime kako je u svojoj sadašnjosti. I tako je nužno, kao i prednji član, „jer sve što jest, dok jest, nužno jest“, kako se veli u I knjizi Periherm.
Odgovor na 3. prigovor: ono što se vremenito privodi u čin, s naše se strane spoznaje uzastopno u vremenu, ali od Boga u vječnosti, koja je iznad vremena. Otuda nama, budući da buduće kontingentne stvari spoznajemo utoliko ukoliko su takve, ne mogu biti sigurne, nego samo Bogu, čije je spoznavanje u vječnosti iznad vremena. Kao što onaj koji ide putem ne vidi one koji dolaze za njim, no onaj koji s neke visine promatra cijeli put, u isto vrijeme vidi sve prolaznike na putu. I stoga ono što mi znamo mora biti nužno također prema onome što jest u sebi, jer ono što je u sebi buduće kontingentno mi ne možemo znati. No, ono što Bog zna mora biti nužno prema načinu na koji podliježe božanskomu znanju, kako je rečeno, ali ne apsolutno, prema onome kako se promatra u vlastitim uzrocima. Otuda se i ovaj sud: „Sve što Bog zna nužno jest“, obično razlikuje. Može se, naime, odnositi na stvar ili na izričaj. Ako se razumije o stvari, razdijeljen je i lažan, i smisao je: „Svaka stvar koju Bog zna jest nužna“. Ili se može razumjeti o izričaju, i tako je sastavljen i istinit; i smisao je: „Ovaj izričaj: ‚Ono što Bog zna jest‘, nužan je“. No, neki prigovaraju govoreći da to razlikovanje ima mjesta kod oblika koji su odvojivi od subjekta, kao kad bih rekao: „Moguće je da bijelo bude crno“. To je o izričaju lažno, a o stvari istinito; stvar, naime, koja je bijela može biti crna; no ovaj izričaj: „Bijelo je crno“, nikada ne može biti istinit. Kod oblika pak koji su neodvojivi od subjekta nema mjesta navedeno razlikovanje, kao kad bih rekao: „Moguće je da crni gavran bude bijel“, jer je u oba smisla lažno. No, to da je nešto spoznato od Boga neodvojivo je od stvari, jer ono što je Bog spoznao ne može biti nespoznato. Taj bi pak prigovor imao mjesta kada bi ovo što kažem „spoznato“ uključivalo neko raspoloženje koje prianja uz subjekt. No, budući da uključuje čin onoga koji zna, samoj spoznatoj stvari, premda se uvijek zna, može se pripisati po njoj samoj nešto što joj se ne pripisuje utoliko ukoliko stoji pod činom znanja, kao što se materijalni bitak pripisuje kamenu po njemu samome, što mu se ne pripisuje prema tome što je spoznatljiv.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.