Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 13, a. 9

Je li ovo ime Bog priopćivo ime

Prigovor 1. Čini se da je ovo ime „Bog“ priopćivo. Naime, komu god se priopćuje stvar označena imenom, priopćuje se i samo ime. No, ovo ime „Bog“, kako je rečeno, označuje božansku narav, koja je priopćiva drugima, prema onome iz 2 Pt 1: „Darovao nam je velika i dragocjena obećanja, da po tome postanemo dionici božanske naravi“. Dakle, ovo ime „Bog“ jest priopćivo.

Prigovor 2. Nadalje, samo vlastita imena nisu priopćiva. No, ovo ime „Bog“ nije vlastito ime, nego opće, što je očito iz toga što ima množinu, prema onome iz Ps 81: „Ja rekoh: bogovi ste“. Dakle, ovo ime „Bog“ jest priopćivo.

Prigovor 3. Nadalje, ovo ime „Bog“ nadijeva se od djelovanja, kako je rečeno. No, druga imena koja se nadijevaju Bogu od djelovanjâ ili od učinaka jesu priopćiva, kao „dobar“, „mudar“ i tomu slično. Dakle, i ovo ime „Bog“ jest priopćivo.

Naprotiv, veli se u Mudr 14: „Nepriopćivo ime nametnuli su drvlju i kamenju“; a govori se o imenu božanstva. Dakle, ovo ime „Bog“ jest nepriopćivo ime.

Odgovaram: neko ime može biti priopćivo na dva načina: na jedan način, u pravom smislu; na drugi način, po sličnosti. U pravom je smislu priopćivo ono što je, prema cjelokupnomu značenju imena, priopćivo mnogima. Po sličnosti pak priopćivo je ono što je priopćivo prema nečemu od onoga što se uključuje u značenje imena. Ovo se, naime, ime „lav“ u pravom smislu priopćuje svima onima u kojima se nalazi narav koju označuje ovo ime „lav“; a po sličnosti je priopćivo onima koji imaju udjela u nečemu lavljem, kao na primjer u smjelosti ili hrabrosti, koji se metaforički nazivaju lavovima. Da bi se pak znalo koja su imena u pravom smislu priopćiva, valja razmotriti da je svaki oblik koji postoji u pojedinačnom podmetu, po kojemu se individuira, zajednički mnogima, bilo po stvari bilo barem po razumu; kao što je ljudska narav zajednička mnogima po stvari i po razumu, dok narav sunca nije zajednička mnogima po stvari, nego samo po razumu; može se, naime, narav sunca shvatiti kao postojeća u više podmeta. A to stoga što razum shvaća narav bilo koje vrste po apstrahiranju od pojedinačnoga; otuda to što je u jednomu pojedinačnom podmetu ili u više njih jest izvan pojma naravi vrste; otuda se, uz očuvanje pojma naravi vrste, može shvatiti kao postojeća u više njih. No, pojedinačno, po samom tome što je pojedinačno, odijeljeno je od svih drugih. Otuda je svako ime nadjenuto da označuje nešto pojedinačno nepriopćivo i u stvari i po razumu; ne može, naime, ni u poimanje pasti mnoštvo ove pojedinačnosti. Otuda nijedno ime koje označuje neku pojedinačnost nije priopćivo mnogima u pravom smislu, nego samo po sličnosti; kao što se netko metaforički može nazvati Ahilejem utoliko ukoliko ima nešto od Ahilejevih svojstava, naime hrabrost. Oblici pak koji se ne individuiraju po nekom podmetu, nego po samima sebi (zato što su, naime, samostojni oblici), kada bi se shvaćali onako kako jesu u samima sebi, ne bi se mogli priopćiti ni u stvari ni po razumu; nego možda po sličnosti, kako je rečeno o pojedinačnostima. No, budući da jednostavne samostojne oblike ne možemo shvatiti onako kako jesu, nego ih shvaćamo na način složenih stvari koje imaju oblike u tvari; stoga im, kako je rečeno, nadijevamo konkretna imena koja označuju narav u nekom podmetu. Otuda, što se tiče pojma imenâ, isti je razlog za imena koja s naše strane bivaju nadjenuta da označuju naravi složenih stvari i za imena koja s naše strane bivaju nadjenuta da označuju jednostavne samostojne naravi. Otuda, budući da je ovo ime „Bog“ nadjenuto da označi božansku narav, kako je rečeno; a božanska se narav ne može umnožiti, kako je gore pokazano, slijedi da je ovo ime „Bog“ uistinu nepriopćivo prema stvari, ali je priopćivo prema mnijenju, onako kako bi ovo ime „sunce“ bilo priopćivo prema mnijenju onih koji bi postavljali mnoga sunca. I prema tomu se veli u Gal 4: „Onima koji po naravi nisu bogovi robovali ste“; Glosa: „Nisu bogovi po naravi, nego po mnijenju ljudi“. Ipak je ovo ime „Bog“ priopćivo, ne prema svojemu cjelokupnomu značenju, nego prema nečemu od njega, po određenoj sličnosti, tako da se bogovima nazivaju oni koji imaju udjela u nečemu božanskom po sličnosti, prema onome: „Ja rekoh: bogovi ste“. Ako bi pak postojalo neko ime nadjenuto da označi Boga ne sa strane naravi, nego sa strane podmeta, prema tome što se promatra kao ovo pojedinačno, to bi ime na sve načine bilo nepriopćivo, kao što je možda ime tetragramaton kod Hebreja. I to je slično kao kada bi tko nadjenuo ime suncu označujući ovu pojedinačnost.

Odgovor na 1. prigovor: božanska narav nije priopćiva osim po sudjelovanju sličnosti.

Odgovor na 2. prigovor: ovo ime „Bog“ jest opće ime, a ne vlastito, jer označuje božansku narav kao u onome koji je ima; premda sam Bog, u stvarnosti, nije ni općenit ni pojedinačan. Imena, naime, ne slijede način bitka koji je u stvarima, nego način bitka onako kako je u našoj spoznaji. Pa ipak je, prema istini stvari, nepriopćivo, prema onome što je rečeno o ovom imenu „sunce“.

Odgovor na 3. prigovor: ova imena „dobar“, „mudar“ i slična nadjenuta su uistinu od savršenstava koja izlaze od Boga u stvorenja, ali nisu nadjenuta da označuju božansku narav, nego da označuju sama ta savršenstva apsolutno. I stoga su i prema istini stvari priopćiva mnogima. No, ovo ime „Bog“ nadjenuto je od djelovanja vlastitoga Bogu, koje neprestano iskustveno doživljavamo, da označi božansku narav.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.