I, q. 13, a. 7
Izriču li se neka imena o Bogu vremenski
Prigovor 1. Čini se da se imena koja označuju odnos prema stvorenjima ne izriču o Bogu u vremenu. Naime, sva takva imena označuju božansku supstanciju, kako se općenito veli. Otuda i Ambrozije veli da je ovo ime „Gospodin“ ime vlasti, a to je božanska supstancija; i „Stvoritelj“ označuje Božje djelovanje, a to je njegova bit. No, božanska supstancija nije vremenita, nego vječna. Dakle, takva se imena ne izriču o Bogu u vremenu, nego od vječnosti.
Prigovor 2. Nadalje, svemu onomu čemu nešto pripada u vremenu, može se reći da je postalo; ono, naime, što je u vremenu bijelo, biva bijelo. No, Bogu ne pripada da je postao. Dakle, o Bogu se ništa ne izriče u vremenu.
Prigovor 3. Nadalje, ako se neka imena izriču o Bogu u vremenu zato što označuju odnos prema stvorenjima, čini se da isti razlog vrijedi za sva koja označuju odnos prema stvorenjima. No, neka imena koja označuju odnos prema stvorenjima izriču se o Bogu od vječnosti; od vječnosti je, naime, spoznao stvorenje i ljubio ga, prema onome iz Jr 31: „Ljubavlju vječnom ljubio sam te“. Dakle, i druga imena koja označuju odnos prema stvorenjima, kao „Gospodin“ i „Stvoritelj“, izriču se o Bogu od vječnosti.
Prigovor 4. Nadalje, takva imena označuju odnos. Potrebno je, dakle, da taj odnos bude ili nešto u Bogu, ili samo u stvorenju. No, ne može biti da je samo u stvorenju, jer bi se tako Bog nazivao Gospodinom po suprotnom odnosu koji je u stvorenjima; a ništa se ne naziva po svojemu suprotnome. Preostaje, dakle, da je odnos također nešto u Bogu. No, u Bogu ništa ne može biti u vremenu, budući da je on sam iznad vremena. Dakle, čini se da se takva imena ne izriču o Bogu u vremenu.
Prigovor 5. Nadalje, po odnosu se nešto naziva relativnim, kao po gospodstvu gospodin, kao što se po bjelini naziva bijelim. Ako, dakle, odnos gospodstva nije u Bogu u stvarnosti, nego samo po razumu, slijedi da Bog nije stvarno gospodin, a to je očito lažno.
Prigovor 6. Nadalje, u onih relacija koje nisu istodobne po naravi, jedno može postojati, a da drugo ne postoji, kao što spoznatljivo postoji i kad nema spoznaje, kako se veli u Kategorijama. No, relacije koje se izriču o Bogu i stvorenjima nisu istodobne po naravi. Dakle, može se nešto reći relativno o Bogu u odnosu prema stvorenju i onda kad stvorenje ne postoji. I tako se takva imena, „Gospodin“ i „Stvoritelj“, izriču o Bogu od vječnosti, a ne u vremenu.
Naprotiv, Augustin veli u V knjizi De Trin. da ovaj odnosni naziv „Gospodin“ pripada Bogu u vremenu.
Odgovaram: neka imena koja označuju odnos prema stvorenju izriču se o Bogu u vremenu, a ne od vječnosti. Da bi to bilo bjelodano, valja znati da su neki tvrdili da odnos nije stvar naravi, nego samo razuma. A to je očito lažno iz toga što same stvari imaju naravan red i usmjerenost jedne prema drugima. Ipak valja znati da, budući da odnos zahtijeva dva člana, može stajati na trojak način s obzirom na to da bude stvar naravi i razuma. Ponekad je, naime, s obiju strana stvar samo razuma: onda, naime, kada red ili usmjerenost ne može postojati među nekim stvarima doli samo po poimanju razuma, kao na primjer kada kažemo da je isto istomu isto. Naime, prema tome što razum dvaput poima jedno isto, postavlja ga kao dvoje; i tako poima određenu usmjerenost njega prema samomu sebi. Slično je i sa svim odnosima koji su između bića i nebića; njih oblikuje razum utoliko ukoliko poima nebiće kao neki član. Isto je i sa svim odnosima koji slijede čin razuma, kao rod i vrsta i tomu slično. Neki pak odnosi jesu, s obzirom na oba člana, stvari naravi: onda, naime, kada postoji usmjerenost između dviju stvari prema nečemu što stvarno pripada i jednomu i drugomu. Kao što je očito kod svih odnosa koji slijede količinu, kao veliko i malo, dvostruko i polovično, i tomu slično; jer količina je u oba člana. Slično je i s odnosima koji slijede djelovanje i trpljenje, kao pokretačko i pokretljivo, otac i sin, i slično. Ponekad pak odnos u jednomu od članova jest stvar naravi, a u drugomu je stvar samo razuma. A to se događa kad god dva člana nisu istoga reda. Kao što se osjetilo i spoznaja odnose prema osjetilnomu i spoznatljivomu, koji su pak, utoliko ukoliko su neke stvari koje postoje u naravnom bitku, izvan reda osjetilnoga i spoznatljivoga bitka; i stoga u spoznaji i u osjetilu uistinu jest stvaran odnos, prema tome što su usmjereni k spoznavanju ili osjećanju stvari; no same stvari, promatrane u sebi, jesu izvan takva reda. Otuda u njima nema nikakva stvarnoga odnosa prema spoznaji i osjetilu, nego samo po razumu, utoliko ukoliko ih razum poima kao termine odnosa spoznaje i osjetila. Otuda Filozof veli u V. Metaphys. da se ne nazivaju relativnima zato što se oni odnose prema drugima, nego zato što se drugi odnose prema njima. I slično se „desno“ ne izriče o stupu, osim utoliko ukoliko je postavljen životinji s desne strane; otuda takav odnos nije stvarno u stupu, nego u životinji. Budući, dakle, da je Bog izvan cjelokupnoga reda stvorenja, a sva se stvorenja usmjeruju prema njemu, a ne obratno, bjelodano je da se stvorenja stvarno odnose prema samomu Bogu; no u Bogu nema nikakva stvarnoga njegova odnosa prema stvorenjima, nego samo po razumu, utoliko ukoliko se stvorenja odnose prema njemu. I tako ništa ne priječi da se takva imena koja označuju odnos prema stvorenju izriču o Bogu u vremenu, ne zbog neke njegove promjene, nego zbog promjene stvorenja; kao što stup postaje desnim životinji bez ikakve promjene u njemu samome, nego premještanjem životinje.
Odgovor na 1. prigovor: neki su relativni izrazi namijenjeni označivanju samih odnosnih usmjerenosti, kao „gospodin“, „sluga“, „otac“ i „sin“, i tomu slično, i ti se nazivaju relativnima prema bitku. Neki su pak namijenjeni označivanju stvari koje slijede određene usmjerenosti, kao „pokretač“ i „pokrenuto“, „glava“ i „onaj s glavom“, i drugo tomu slično, što se naziva relativnim prema izricanju. Tako se, dakle, i glede božanskih imena mora uzeti u obzir ova razlika. Naime, neka označuju samu usmjerenost prema stvorenju, kao „Gospodin“. I takva ne označuju božansku supstanciju izravno, nego neizravno, utoliko ukoliko je pretpostavljaju; kao što gospodstvo pretpostavlja vlast, koja je božanska supstancija. Neka pak izravno označuju božansku bit, a posljedično označuju usmjerenost; kao što „Spasitelj“, „Stvoritelj“ i tomu slično označuju Božje djelovanje, koje je njegova bit. Ipak se i jedna i druga imena izriču o Bogu u vremenu s obzirom na usmjerenost koju označuju, bilo prvotno bilo posljedično, a ne s obzirom na to što označuju bit, bilo izravno bilo neizravno.
Odgovor na 2. prigovor: kao što odnosi koji se o Bogu izriču u vremenu nisu u Bogu doli samo po razumu, tako se ni bivanje ni postajanje ne izriče o Bogu doli po razumu, bez ikakve promjene u njemu samome, kao što je ono: „Gospodine, postao si nam utočište“.
Odgovor na 3. prigovor: djelovanje razuma i volje jest u onome koji djeluje, i stoga se imena koja označuju odnose što slijede djelovanje razuma ili volje izriču o Bogu od vječnosti. Ona pak koja slijede djelovanja što prema načinu shvaćanja prelaze u vanjske učinke izriču se o Bogu u vremenu, kao „Spasitelj“, „Stvoritelj“ i tomu slično.
Odgovor na 4. prigovor: odnosi označeni takvim imenima koja se o Bogu izriču u vremenu jesu u Bogu samo po razumu, dok su suprotni odnosi u stvorenjima u stvarnosti. I nije neprikladno to što se Bog naziva po odnosima koji stvarno postoje u stvari, no prema tome što naš razum ujedno supoima suprotne odnose u Bogu. Tako da se Bog naziva u odnosu prema stvorenju zato što se stvorenje odnosi prema njemu, kao što Filozof veli u V. Metaphys. da se spoznatljivo naziva relativnim zato što se spoznaja odnosi prema njemu.
Odgovor na 5. prigovor: budući da se Bog odnosi prema stvorenju po istom onom razlogu po kojemu se stvorenje odnosi prema njemu; budući da je odnos podložnosti stvarno u stvorenju, slijedi da Bog nije gospodin samo po razumu, nego stvarno. Na onaj se, naime, način naziva Gospodinom na koji mu je stvorenje podložno.
Odgovor na 6. prigovor: da bi se spoznalo jesu li relacije istodobne po naravi ili nisu, ne treba promatrati red stvari o kojima se relacije izriču, nego značenja samih relacija. Ako, naime, jedno u svojemu pojmu uključuje drugo i obratno, tada su istodobni po naravi, kao dvostruko i polovično, otac i sin, i slično. Ako pak jedno u svojemu pojmu uključuje drugo, a ne obratno, tada nisu istodobni po naravi. I tako stoje spoznaja i spoznatljivo. Naime, spoznatljivo se izriče prema mogućnosti, a spoznaja prema habitusu ili prema činu. Otuda spoznatljivo, prema načinu svoga značenja, prethodi spoznaji. No, ako se uzme spoznatljivo po činu, tada je istodobno sa spoznajom po činu; jer spoznato nije ništa ako nema njegove spoznaje. Premda je, dakle, Bog prije stvorenja, budući da se u značenju gospodina uključuje to da ima slugu, i obratno, ta su dva relativna pojma, „gospodin“ i „sluga“, istodobna po naravi. Otuda Bog nije bio gospodin prije nego što je imao stvorenje sebi podložno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.