I, q. 13, a. 3
Izriču li se neka imena izrečena o Bogu o njemu vlastito; ili mu se sva pripisuju metaforički
Prigovor 1. Čini se da se nijedno ime ne izriče o Bogu vlastito. Sva su naime imena koja o Bogu kažemo uzeta od stvorenjâ, kako je rečeno. No imena se stvorenjâ metaforički izriču o Bogu, kao kada se kaže Bog je kamen, ili lav, ili išta tome slično. Dakle, sva imena izrečena o Bogu izriču se metaforički.
Prigovor 2. Nadalje, nijedno se ime vlastito ne izriče o nekome od koga se istinitije uklanja nego što se o njemu izriče. No sva se takva imena, dobar, mudar i slična, istinitije uklanjaju od Boga nego što se o njemu izriču, kako je očito po Dioniziju u 2. poglavlju Cael. Hier. Dakle, nijedno se od tih imena vlastito ne izriče o Bogu.
Prigovor 3. Nadalje, imena tijelâ ne govore se o Bogu osim metaforički, budući da je netjelesan. No sva takva imena uključuju određena tjelesna stanja, označavaju naime s vremenom, i sa složenošću, i s drugim tome sličnim, što su stanja tijelâ. Dakle, sva se takva imena govore o Bogu metaforički.
Naprotiv, Ambrozije kaže u II. knjizi De fide: „Postoje neka imena koja bjelodano pokazuju svojstvo božanstva; i neka koja izražavaju jasnu istinu božanskoga veličanstva; druga su pak ona koja se preneseno po sličnosti o Bogu govore“. Ne govore se dakle sva imena o Bogu metaforički, nego se neka govore vlastito.
Odgovaram: kako je rečeno, Boga spoznajemo iz savršenstava koja izlaze u stvorenja od njega; koja su savršenstva u Bogu uistinu prema uzvišenijem načinu nego u stvorenjima. Naš ih pak razum shvaća onim načinom prema kojemu jesu u stvorenjima, i prema tome kako ih shvaća, tako ih označava po imenima. U imenima dakle koja pripisujemo Bogu treba razmotriti dvoje, naime sama označena savršenstva, poput dobrote, života i tome sličnoga; i način označavanja. S obzirom dakle na ono što takva imena označavaju, vlastito priliče Bogu, i vlastitije nego samim stvorenjima, i prije se izriču o njemu. S obzirom pak na način označavanja, ne izriču se vlastito o Bogu, imaju naime način označavanja koji priliči stvorenjima.
Odgovor na 1. prigovor: neka imena označavaju takva savršenstva koja izlaze od Boga u stvorene stvari na ovaj način, da se sam nesavršeni način kojim stvorenje ima udjela u božanskom savršenstvu uključuje u samome označenom smislu imena, kao što kamen označava nešto tvarno postojeće, i takva se imena ne mogu pripisati Bogu osim metaforički. Neka pak imena označavaju sama savršenstva apsolutno, bez toga da se ijedan način sudioništva zatvara u njihovu označavanju, poput biće, dobar, živući i tome slično, i takva se vlastito govore o Bogu.
Odgovor na 2. prigovor: stoga Dionizije kaže da se takva imena niječu o Bogu jer ono što se označava imenom ne priliči mu onim načinom kojim ga ime označava, nego uzvišenijim načinom. Stoga na istome mjestu Dionizije kaže da je Bog iznad svake supstancije i života.
Odgovor na 3. prigovor: ta imena koja se vlastito govore o Bogu uključuju tjelesna stanja ne u samome označenom smislu imena, nego s obzirom na način označavanja. Ona pak koja se metaforički govore o Bogu uključuju tjelesno stanje u samome svojemu označenom smislu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.